Grdenić, Drago, hrvatski anorganski kemičar (Križevci, 31. VIII. 1919 – Zagreb, 7. IX. 2018). Diplomirao je kemiju 1942. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao 1951. na zagrebačkom Sveučilištu tezom Rentgenografska istraživanja nekih organoživinih spojeva. Bio je borac antifašističkog pokreta i član Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a od 1943. Radio je kao profesor kemije na Višoj pedagoškoj školi u Splitu (1945–46). Od 1946. do umirovljenja 1985. radio je na →Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i predavao kolegije Opća kemija, Anorganska kemija, Kristalokemija,  Anorganska stereokemija, Rendgenska strukturna analiza, Organometalni spojevi i Povijest kemije. Profesor emeritus postao je 1997. Boravio je u Moskvi (1946– 48) na poslijediplomskom studiju u Institutu za organsku kemiju Akademije nauka SSSR-a gdje se specijalizirao iz rendgenske kristalografije istraživanjem kristalne strukture alkilživinih halogenida.

Radio je u Laboratoriju za kemijsku kristalografiju na Sveučilištu u Oxfordu (1955–56) na strukturi pigmenta feroverdina, organometalnoga kompleksa koji proizvode pojedine vrste bakterija iz roda Streptomyces i surađivao s engleskom biokemičarkom →Dorothy Mary Hodgkin (rođena Crowfoot), dobitnicom Nobelove nagrade za kemiju 1964. Stečena znanja iz rendgenske difrakcije donio je natrag u Zagreb, ali zatekao je vrlo skromno opremljen laboratorij za kristalografska istraživanja. Ipak, u Fizičkom zavodu PMF-a u Zagrebu na Marulićevom trgu 19 bio je instaliran transformator za visoki napon, kenotron i uspravna rendgenska cijev s Debye-Scherrerovom kamerom za snimanje difrakcijskih slika kristalnog praha. Godine 1948. sa Sveučilišta u Cambridgeu u Zagreb je dostavljena kamera Unicam za snimanje difrakcijskih slika oscilirajućeg/rotirajućeg kristala. Potom je stigao i prvi Weissenbergov goniometar za snimanje difrakcijskih slika monokristala. U Institutu »Ruđer Bošković« instalirani su generatori visokog napona domaće proizvodnje (Rade Končar). Time su stvoreni početni tehnički uvjeti za razvoj rendgenske strukturne analize u Zagrebu. Prvi je u Hrvatskoj 1950. primijenio metodu rendgenske difrakcije za određivanje kristalne i molekulske strukture i postavio temelje modernoj kristalografiji u Hrvatskoj. Smatra se utemeljiteljem Zagrebačke škole strukturne kemije, skupine znanstvenika okupljene oko zajedničkih istraživačkih usmjerenja i metodologije, koja je stekla međunarodnu prepoznatljivost osobito istraživanjima strukture živinih i organoživinih spojeva te kompleksnih spojeva drugih kovina. Od 1960. do 1974. bio je direktor Sveučilišnog instituta za anorgansku i analitičku  kemiju. Također razvio je kemiju živinih spojeva te kompleksnih spojeva metala i poluvodiča, bavio se i poviješću kemije.

Na PMF-u u Zagrebu utemeljio je Zavod za opću i anorgansku kemiju (1952) i bio je njegov predstojnik (1952–82) te dekan Fakulteta (1960–62). Pridonio je osnivanju i izgradnji Instituta »Ruđer Bošković«, u kojem je vodio Odjel  strukturne i anorganske kemije (1952-61). Bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu (1976–79), redoviti član (od 1973) te glavni tajnik (1973–75) JAZU (danas →HAZU). Pod njegovim vodstvom, u Zagrebu se okupila skupina kristalografa, među ostalima Stjepan Šćavničar, Boris Kamenar, Aleksandar Bezjak (strukturna analiza), Katarina Kranjc (raspršenje rendgenskih zraka pod malim kutom), Boris Matković, Antun Bonefačić (strukturna analiza), Zvonimir Ban, Milan Sikirica (germanidi metala, silicidi), Mladen Topić (rast kristala), Biserka Kojić (strukturna analiza), Stanko Popović, Božidar Pandić (difrakcija u kristalnom prahu), Antun Tonejc (difrakcija u kristalnom prahu, brzo kaljenje metala). Bio je osnivač i niz godina voditelj Jugoslavenskog centra za kristalografiju (tajnik Boris Kamenar), strukovne udruge pri JAZU-u, osnovane 1966. koje je osamostaljenjem Republike Hrvatske naslijedila Hrvatska kristalografska zajednica. Bio je glavni urednik časopisa Izvještaja Jugoslavenskog centra za kristalografiju (od 1979. Godišnjak Jugoslavenskog centra za kristalografiju). Dužnost glavnog tajnika HAZU-a obnašao je od 1973. do 1975., a zatim je do 1977. bio član Predsjedništva.

Bio je član Chemical Society od 1955., danas Royal Society of Chemistry i American Chemical Society od 1959. Od 1970. do 1972. bio je predsjednik →Hrvatskog kemijskog društva kojeg je bio član od 1945., a od 1980. počasni član. Bio je i odgovorni urednik časopisa Priroda te član savjeta međunarodnog časopisa Inorganica Chimica Acta od 1974. do 1988. Objavio je mnogobrojne znanstvene i stručne radove te popularne članke iz kemije. Bio je suradnik u Tehničkoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Napisao je udžbenik Molekule i kristali – uvod u strukturnu kemiju (1973), autobiografsko djelo Mojih pedeset godina kemije (2000), te knjige Povijest kemije (2001) i Alkemiju (2003). Među mnogobrojnim priznanjima dobio je Republičku nagradu za znanost »Ruđer Bošković« (1961) i Republičku nagradu za životno djelo (1985) i Medalju Božo Težak Hrvatskog kemijskog društva 1990. te je 2010. odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti.

Cvitaš, Tomislav, (Zagreb, 12. X. 1943 – Zagreb, 19. VIII. 2022), hrvatski fizikalni kemičar.

Diplomirao je kemiju 1966. na → Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Zagrebu s tezom Kinetika taloženja plumbum(II) oksalata, a doktorirao 1970. na Sveučilištu u Readingu u Velikoj Britaniji s disertacijom Rotational band contour analysis in the electronic spectra of substituted benzenes. Nakon diplome zaposlio se u → Institutu Ruđer Bošković (IRB) u grupi za teorijsku kemiju Zavoda za fizičku kemiju gdje je radio do 1996. Boravio je na specijalizaciji na Sveučilištu u Readingu (1967–70), u Centru za nuklearna istraživanja u Karlsruheu (1975–77) i Fraunhoferovu institutu za atmosferska istraživanja u Garmisch-Partenkirchenu (1990–95). Od 1971. djeluje kao nastavnik fizikalne kemije u Fizičko-kemijskom zavodu PMF-u u Zagrebu, gdje je od 1997. do umirovljenja 2014. bio redoviti profesor, a 2015. izabran je u zvanje profesor emeritus. Bio je tajnik Hrvatskoga kemijskog društva 1971–74., od 1976. predsjednik Komisije za terminologiju, jedinice i simbole te 2002–04 predsjednik toga društva. Od 1985. bio je naslovni član, a od 2020. zaslužni član Komisije za simbole, terminologiju i jedinice Međunarodne unije za čistu i primijenjenu kemiju (engl. International Union of Pure and Applied Chemistry, akronim IUPAC).

Bavio se atmosferskom kemijom, molekulskom spektroskopijom, kemijskim nazivljem te obrazovanjem u području kemije. Među prvima je analizirao nerazlučene rotacijske strukture, odnosno obrise vrpci u elektronskim spektrima supstituiranih benzena. Iz toga su se izveli zaključci o promjeni geometrije molekula pri elektronskom pobuđenju. Surađivao je s  → Leom Klasincom u području fotoelektronske spektroskopije pri rješavanju vibracijske strukture u spektrima manjih molekula poput halogenmetana i freona. U području atmosferske kemije, bavio se mjerenjem koncentracije ozona u prizemnom sloju atmosfere u Zagrebu i okolici te raznim područjima u Hrvatskoj te je sudjelovao u većem broju mjernih pothvata  na području istočnog Sredozemlja.

Uz mnogobrojne radove objavio je knjige Fizičke veličine i jedinice međunarodnog sustava (1975., s Nikolom Kallayem) o primjeni simbola fizikalnih veličina i uporabi mjernih jedinica koja je služila kao uzor priručniku IUPAC-a za fizikalnu kemiju iz 1988., 1993. i 2007. i Temelji kvantne kemije i spektroskopije (1976) te je bio suautor nekoliko školskih udžbenika i priručnika. Nagrađen je za svoj doprinos znanosti i visokom obrazovanju s više istaknutih nagrada i priznanja poput Državne nagrade za promidžbu i popularizaciju znanosti (2001), nagradom Andrija Mohorovičić Sveučilišta u Zagrebu (2003), dobitnik je Državne nagrade za znanost (2001). Bio je redoviti član HAZU-a od 2018.

Balenović, Krešimir (Zagreb, 17. V. 1914 – Zagreb, 25. II. 2003), hrvatski organski kemičar.

Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu 1933., gdje je diplomirao kemiju 1937. te doktorirao 1939. tezom Prilog poznavanju kiselina elemi smole na Kemijskom odsjeku Filozofskoga fakulteta. Godine 1942–43. usavršavao se u Segedinu kod nobelovaca Alberta Szent-Györgyija de Nagyrápolta te kod → Vladimira Preloga na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1949–50. Od 1939. radio je kao asistent u Kemijskom odsjeku Filozofskoga fakulteta, a 1945. postaje profesor na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu i → Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (od 1946. do umirovljenja), gdje je bio predstojnik Kemijskog instituta 1946–70 (od 1958. Kemijskog zavoda, od 1961. Zavoda za organsku kemiju i biokemiju). Surađivao je s poduzećima iz područja kemijske i farmaceutske industrije (→ Fotokemikom na sintezi organskih selenovih spojeva kao fotoaktivnih agensa važnih za fotoindustriju, → Chromosom, → Plivom i dr.) i s → Institutom Ruđer Bošković, na kojem je 1954–58. sudjelovao u uspostavi laboratorija za organsku kemiju i biokemiju Instituta.

Objavio je više od 100 znanstvenih radova iz područja prirodnih organskih spojeva, aminokiselina, alkaloida, sumpornih organskih spojeva i poliketona. Snažno je doprinio razvoju sintetske organske kemije i stereokemije u nas, osobito na području aminokiselina, poliokso spojeva, organskih sulfoksida i selenoksida te muskarinskih derivata. Obnašao je dužnost dekana PMF-a u Zagrebu 1958–1959. u razdoblju kada su se donosili ključni statuti koji su modernizirali nastavne planove i uveli titule diplomiranih inženjera struke. Bio je član → Hrvatskog kemijskog društva i njegov predsjednik (1956–58), potpredsjednik (1958–1959) te član uredništava časopisa → Croatica Chemica Acta i Tetrahedron. Od 1958. izvanredni, a od 1975. redoviti član → HAZU-a (do 1991. JAZU), dobitnik Republičke nagrade za životno djelo SR Hrvatske (1985). Bio je član Predsjedništva Hrvatske nakon prvih demokratskih izbora 1990.