Đaja, Božo (Džaja; Božidar, Doro) (Dubrovnik, 24. V. 1850 – Hinterbrühl kraj Beča, 6. X. 1914), brodovlasnik, pomorski kapetan, pisac.

Podrijetlom je iz dubrovačke pomorske obitelji. Pomorsku školu završio je u Dubrovniku. Bio je poručnik trgovačke mornarice (od 1874), kapetan duge plovidbe (od 1878) te zapovjednik dubrovačkoga barka (1878–81) Srećna P. i vlastita barka Nicolò G. (1887). Plovio je na brodovima Dubrovačkoga i Pelješkoga pomorskog društva. Neko je vrijeme u francuskome Le Havreu radio kao pomorski trgovački posrednik (od 1881), poslije se (1890) preselio u Beograd, gdje se zaposlio kao zapovjednik državnoga putničkog parobroda Deligrad. Pokrenuo je (1892) osnivanje Prvoga kraljevskoga srpskog parobrodarskog društva te djelovao kao prvi kapetan prvoga srpskoga parobrodarskog poduzeća. Plovio je do 1907. te se iste godine preselio u Beč. Na Deligradu je napisao mnoge književne radove u kojima se bavi pojedinostima iz pomorskoga života Dalmatinaca i Bokelja, npr. Na ratnim brodovima (1901), seriju knjiga Naši pomorci – Mali (1903), Mladić (1904) i Timunijer (vođa palube) (1909), te pomorsku pripovijetku na talijanskom jeziku L’Eco delle onde (1908). U rukopisu su mu ostali tekstovi za 4., 5. i 6. knjigu iz serije Naši pomorci – Nostromo, Kapetan i Starost, te drama Plava krv, o životu dubrovačkoga plemstva. Sastavio je rječnik pomorskih termina, a građu je poklonio Srpskoj akademiji nauka i umetnosti.