Domaća tvornica rublja (DTR), poduzeće za proizvodnju odjeće, osnovano 1914. u Zagrebu; najstariji je proizvođač rublja u Hrvatskoj.

Nastavlja tradiciju zagrebačkoga poduzeća za trgovinu ženskom tekstilnom robom koje je od 1890-ih vodio → Salomon Berger na Trgu bana Josipa Jelačića 2. Tijekom prvoga desetljeća XX. st. Berger je napustio trgovačku djelatnost i posvetio se radu na očuvanju kućne radinosti na uzorcima bogatih narodnih motiva. Zapošljavajući 1600 žena sa sela i priređujući mnogobrojne izložbe uz goleme troškove širom svijeta, Berger je nastavio poslovati s gubitcima te ubrzo napustio trgovinu. Nakon što su novi vlasnici poduzeća 1910. postali njegovi rođaci Makso i Lav Bauer, ono je nastavilo djelovati pod nazivom Salamona Bergera nasljednici. Uz žensku laku konfekciju proizvodilo je i mušku, ponajviše košulje i kravate. Iako je već tada formalno djelovalo, u tradiciji Domaće tvornice rublja smatra se da je osnovano tek 1914., kada se s nožnoga prešlo na mehanički pogon strojeva, čime je započelo raditi industrijsko postrojenje. Od 1915. poslovalo je pod nazivom Domaća tvornica rublja Salamona Bergera nasljednici, zadržavši ga do pretvorbe 1919. u dioničko društvo Domaća tvornica rublja u Zagrebu.

Povećanje proizvodnih kapaciteta zahtijevalo je nove prostore, pa su pogoni 1920. preseljeni u novoizgrađenu zgradu u Krajiškoj ulici 20, te opremljeni američkim strojevima za šivanje, pranje, glačanje i dr. Dogradnjom još jedne zgrade 1924. kapacitet tvornice povećan je četiri puta, tako da je proizvodnja s približno 300 zaposlenih iznosila 6000 košulja i 18 000 do 20 000 ovratnika na tjedan. Konfekcija se proizvodila od uvoznih tkanina (najviše austrijskog poduzeća Hermann Pollack) jer je u to doba domaća proizvodnja pamučnih tkanina bila još uvijek vrlo slaba, a izvozilo se u Rumunjsku, Bugarsku, Nizozemsku, Švedsku, Veliku Britaniju, Francusku i Italiju. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova u proizvodnju je uvedena tekuća vrpca, prva takve vrste u konfekciji uopće u državi, a proizvodnja je dosegnula 150 000 komada robe na godinu. Većinski vlasnik tvornice bilo je poduzeće Hermann Pollack od 1927. do 1942., kada ju je preuzeo splitski industrijalac Marin Ferić.

Završetak II. svj. rata DTR je dočekao s približno 100 zaposlenih, ali se ubrzo pripojenjem poduzeća Uskok i Slunjčica taj broj povećao na 385, te je prvi put uvedena i druga smjena rada. Tvornica je konfiscirana 1945. te priključena Upravi za tekstilnu industriju Ministarstva industrije NR Hrvatske. Pogoni su se postupno osuvremenjivali novim strojevima, a 1954. izgrađeno je dodatno postrojenje u Krajiškoj. Broj zaposlenih iznosio je 550, a ponovno je oživjela i izvozna aktivnost, prvo u Švedsku, a potom u Njemačku, Austriju i Švicarsku. Istodobno razvilo se i samostalno trgovačko poduzeće DTR, te je 1954. otvorena prva trgovina u Ilici 25 u Zagrebu. Ubrzo je otvoreno još nekoliko trgovina u Zagrebu, a od 1962. to je poduzeće prešlo posve u sklop tvornice DTR i postalo njegovom trgovačkom mrežom. Godine 1962. DTR je, nakon što je pripojio garešničko poduzeće Garić, u Garešnici otvorio pogon s približno 250 zaposlenih, čime je dodatno proširio svoje kapacitete.

Kako su prostorne mogućnosti u Krajiškoj postale vrlo skučene, 1979. DTR je izgradio novu tvornicu u Maksimiru. Poduzeće je u tom razdoblju zapošljavalo oko 1600 radnika te proizvodilo oko 15 000 košulja na dan. Godine 1985. izgradilo je i novu tvornicu u Garešnici koja je poslovala u sklopu matične kuće do 1989., kada se osamostalila i postala Modea Garešnica. Tada se DTR reorganizirao i konstituirao u društveno poduzeće s potpunom odgovornošću.







Početkom Domovinskoga rata 1991. DTR je dao svoj doprinos u obrani Hrvatske šivajući opremu za HV. Pod utjecajem novonastalih ratnih okolnosti i gubitka tržišta proizvodnja je pala te se broj zaposlenih smanjio na približno 900. DTR je 1993. registriran kao dioničko društvo u većinskom vlasništvu malih dioničara. Broj zaposlenih kontinuirano se smanjivao, pa je početkom 2000-ih poduzeće imalo oko 500 zaposlenih. Približno 65% proizvodnje činili su doradbeni (lohn) poslovi za strane partnere prema licencama nekoliko uglednih svjetskih robnih marki, dok su manji udio činili gotovi proizvodi za izvoz u EU. Globalizacijom tržišta pozicija poduzeća je oslabljena te se 2011. preselilo u pogon smanjenoga obujma u Brckovljanima, gdje je zapošljavalo oko 200 radnika. Godine 2016. u tvornici je bilo tek 19 zaposlenih, a 2017. prestala je s radom.