Duboković (Duboković Nadalini), brodovlasnička i pomorska obitelj iz Pitava na Hvaru, kamo se u XV. st. doselila iz Bosne. Zabilježena je 1797. u popisu povlaštenih doseljenih plemića i zaslužna za ukupan procvat Jelse, dovevši je potkraj XIX. st. do najprosperitetnije općine u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Prvi se u obitelji istaknuo Ivan (1805–1872), zemljoposjednik i prvi jelšanski brodar, koji se iz rodnih Pitava 1840. s obitelji preselio u Jelsu, gdje je bio načelnik općine (1848–68), te je nastavio s radovima koje je započeo njegov otac Nikola. Sanirao je močvarni predjel Soline kako bi spriječio širenje malarije te pregradio luku kamenom obalom i 1867. dao izgraditi lukobran. Zaslužan je i za otvaranje skladišta soli za soljenje plave ribe (1862) te brzojavnoga ureda u Jelsi. Posjedovao je trgovačke brodove duge plovidbe, škunu Marietta (1851) te brik Genitor Nicolò (1855), kojima je uspostavio redovitu plovidbenu liniju s lukama u Rusiji, Rumunjskoj, Grčkoj i Turskoj, ploveći i do južnoafričkih luka. Na linijama za Sredozemlje i Atlantik njegovim se jedrenjacima izvozila soljena riba, vapno, brački kamen i vino, a uvozilo žito, kukuruz, sumpor i modra galica. Najvećim brodom iz svoje flote održavao je putničku plovidbu za Ameriku. S bratom Jurjem (1800–1874), od 1866. hvarskim biskupom, podignuo je na obiteljskom imanju u predjelu Zavala kuću i crkvicu sv. Margarete. Ivan je najzaslužniji za unaprjeđenje poljodjelstva, zanatstva i trgovine, čime je uvelike utjecao na gospodarski i prometni razvoj Jelse. U brodovlasničkim poslovima naslijedili su ga sinovi Ante (1838–1894) i Niko (1834–1912), suvlasnici brika Marietta D. i kliperbrika Giovanni D., najvećega dalmatinskoga jedrenjaka, izgrađenoga 1873. u korčulanskom brodogradilištu, koji su nazvali očevim imenom. Niko, najistaknutniji pripadnik obitelji, dobio je nadimak Nadalini. Nakon što je u nautičkoj školi u Trstu 1857. položio ispit za kapetana duge plovidbe, postao je zapovjednikom obiteljskoga brika Genitor Nicolò, nazvana po njegovu djedu. Prevozio je žito na Hvar, te različitu robu i putnike Crnim i Sredozemnim morem te Atlantikom, najčešće iz Engleske u Ameriku. Do 1869., kada je napustio plovidbu, plovio je isključivo pod hrvatskom zastavom. Godine 1872. postao je upraviteljem obiteljskoga brodarskoga poduzeća i, s osam jedrenjaka, vlasnikom jedne od tada najvećih flota u srednjoj Dalmaciji. Na svojim je brodovima obučavao i usavršavao kadete za Pomorsku upravu u Trstu. Kao načelnik općine (1868–1912), nastojao je primijeniti zamisli engleskih teoretičara u gospodarskome razvoju Jelse: u izgradnji luke, cesta, pučke škole, u izvozu domaćih proizvoda te u razvoju obrta, trgovine i poljodjelstva. Posjedovao je i paromlin te razgranatu trgovinu vinom, žitom i rukotvorinama. Kao član Narodne stranke bio je pristaša narodnoga preporoda u Dalmaciji i saborski zastupnik u Dalmatinskome saboru (1870–94). Bio je jedan od osnivača Narodne čitaonice u Jelsi (1868), jedne od prvih knjižnica na jadranskim otocima, i Matice dalmatinske te predsjednik Hrvatske narodne stranke za Dalmaciju (1911–12). Odlikovan je ordenom viteza Franje Josipa. Njegova su nastojanja u gospodarskome razvoju Jelse nastavili sinovi Ivan, Frano i Juraj. Uz vinogradarstvo, koje je usavršio u Furlaniji i Austriji, Ivan (1862–1922) je posjedovao parni mlin i parobrode Nad i Veljko. Bio je član Javne dobrotvornosti, Jugoslavenske matice i Jugoslavenske čitaonice u Jelsi. Frano (1863−1929) je, nakon školovanja u Hvaru i Zadru, kratko s bratom Jurjem vodio očevu trgovinu u Jelsi, a od 1898. upravljao je veletrgovinom podružnice očeve tvrtke u Rijeci. Bio je i predsjednik riječke Trgovinsko-obrtničke komore (1907–19), član Saveza trgovaca na Sušaku, dugogodišnji predsjedatelj Prekomorske plovidbe d. d. i član Upravnoga odbora Jadranske banke (1920). Istaknuo se u doba I. svj. rata kao narodni dobrotvor. Juraj (1877–1951) je naslijedio očevo načelničko mjesto (1912–36). Isticao se otporom prema talijanskim vlastima. Tijekom I. svj. rata bio je prisiljen napustiti Jelsu i otići u Split, gdje je bio član Dalmatinske vlade i predsjednik Trgovačko-obrtničke komore (1929–30), a poslije i član upravnoga odbora Narodne banke Jugoslavije u Beogradu (1937) te narodni zastupnik.

Iz obitelji potječe i povijesni pisac Niko (1909−1991), koji je diplomirao i doktorirao pravo u Lausanni. Za II. svj. rata bio je konzul NDH u Trstu. Uz proučavanje povijesti brodarstva Jelse, bavio se pretežno arhivskim istraživanjima političke, društvene, gospodarske, pomorske i kulturne prošlosti otoka Hvara od srednjega vijeka do XIX. st.