Fabris, korčulanska brodovlasnička, brodograditeljska i klesarska obitelj.

Od XVIII. st. pripadnici obitelji spominju se kao vlasnici kamenoloma na otočiću Vrniku kraj Korčule te kao klesarski majstori i izvoznici obrađena kamena s Vrnika i iz okolnih kamenoloma, najprije u Dubrovnik, a potom i u ostale sredozemne zemlje. U XIX. st. počeli su se baviti i brodarstvom. Posjedovali su više brodova, sagrađenih u Korčuli: pelig Vrnik (1854), škunu Demetri (1862), bark Vrnik (1869) i brik Giorgio (1872; potonuo 1874. u pomorskoj nesreći u Dardanelima). Njihov bark Fratelli Fabris (1875), nosivosti 550 t, bio je najveći brod koji je u XIX. st. sagrađen u korčulanskim brodogradilištima. Potonuo je 1892. s cijelom posadom od deset članova, kao i vrijednim teretom korčulanskoga kamena, u pličinama kraj nizozemskoga Vlissingena. Između dvaju svjetskih ratova obitelj je posjedovala manje jedrenjake i brodove na motorni pogon kojima su prevozili obrađeni kamen duž istočnojadranske obale.

Brodograditelji iz obitelji bili su osobito cijenjeni u inozemstvu, posebice u Aleksandriji, Carigradu i Kerču. Kao vlasnik brodogradilišta u korčulanskom predjelu Borak, 1884. spominje se Frano Jurin. Dužnost brodograđevnoga vještaka u austrijskom klasifikacijskom društvu Veritas u Carigradu obavljao je Pasko. Miho je radio u dubrovačkim brodogradilištima u Gružu i Mokošici između dvaju svjetskih ratova, a u Draču 1945–47.