Filippi (Filipi), obitelj korčulanskih brodograditelja čiji su potomci osnovali više brodogradilišta duž srednje Dalmacije.

Neki su se pripadnici obitelji oko 1731. iz Lumbarde odselili u Betinu na Murteru, gdje su se nastavili baviti brodogradnjom. Majstor Paško doselio se 1745. sa svojim sinovima u Betinu, osnovavši ondje obiteljsko brodogradilište koje se održalo do potkraj II. svj. rata. Zadržavši klasičnu korčulansku tehnologiju gradnje drvene brodice, formu modela gajete korčulanke uporno su dorađivali i prilagođavali uvjetima kornatskoga i murterskoga podneblja te potrebama tamošnjega stanovništva, kojemu je novoosmišljena gajeta, tzv. betinka, ponajprije služila kao prijevozno sredstvo, a tek onda kao ribarica. Paškov najstariji sin Marko, rođen u Betini (1775), nastavio je voditi najveće betinsko brodogradilište. U Betini su brodogradilišta osnovali i ogranci obitelji: Vicko (1775), Ante (1882), Roko (1882) i Joso (1904).







Među korčulanskim kalafatima na dubrovačke su se brodove ukrcavali i pripadnici obitelji Filippi 1769. i 1780. Kao procjenitelji djelovali su Vinčenco Antunov, 1795. vještak korčulanskih brodogradilišta, i Pasko, 1800. procjenitelj Banke sv. Josipa, korčulanske udruge drvodjelja i brodograditelja, kojoj je član uprave 1907–12. bio Ignacije. U popisu korčulanskoga stanovništva iz 1812. javljaju se brodograditelji iz obitelji: Andrija zvan Skandro, Jakov Andrijin, Gabrijel Nikolin, Jakov Antunov, Mato Nikolov, Nikola Paskov, Pasko Gabrijelov i Pasko Stjepanov. U zemljišnim knjigama iz 1884. navode se kao vlasnici zemljišta i na njima sagrađenih brodogradilišta Stjepan Paskov, u predjelu Sveti Nikola, te Pasko Stjepanov i Ignacije Stjepanov iz predjela Borak.

Prvu Zadrugu za brodogradnju 1908. u Betini osnovale su obitelji Filippi i Uroda, izgradivši zgradu i tri navoza, obalu za privez i prateće objekte. Zadruga je uspješno poslovala do početka I. svj. rata, kada su mlađi brodograditelji mobilizirani, a stariji otvorili vlastite radionice. Brodograđevno obiteljsko umijeće potvrđeno je zlatnom medaljom na Jadranskoj izložbi 1913. u Beču koju je za model potpuno opremljene betinske gajete dobio Marko Marketo. Nakon rata, kada je područje okupirala Italija, smanjio se obujam poslova te je Zadruga obustavila svoj rad. Potkraj 1920-ih, zbog krize u brodograditeljstvu, članovi obitelji krenuli su u potragu za klijentima otvarajući nova brodogradilišta u obližnjim mjestima. Sukošansko brodogradilište Jadran osnovao je Antun iz Betine, a nastavili voditi sinovi Šime, Ljube i Krste. U Šibeniku je 1922. brodogradilište otvorio Vicko, koji se sa sinovima doselio iz Betine. Anđelo je, zajedno s bratom Dragutinom, najprije osnovao brodogradilište u Kukljici, a potom se odselio u Australiju, podignuvši ondje vlastiti škver.