Foretić, građanska obitelj podrijetlom s Hvara, u XVI. st. razdvojena na višku i korčulansku obiteljsku granu, pripadnici koje su bili, uz brodograditelje i pomorce, trgovci i brodari te klesari i graditelji, a poneki i znanstvenici i umjetnici.

Pripadnici korčulanskoga obiteljskog stabla, jedna grana kojega je dobila i nadimak Kolenda, posebno su se istaknuli kao brodograditelji i pomorci. U ugovorima za gradnju drvenih brodova spominju se brodograditelji Jure, Frano i Ivan početkom XVII. st., Ivan Franov, Marin i Spaso Marinov u XVIII. st. te Đuro Franov i Anđeo Spasov početkom XIX. st. U drugoj polovici XVIII. st. drvodjelci na dubrovačkim brodovima bili su Antun, Cvijeto i Đuro, a od brodograditelja u inozemstvu prvi se spominje Stjepan, u Smirni (danas Izmir) 1803.

Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. među pomorcima na dubrovačkim brodovima spominju se Marko (1809) i Marin (1811), a u popisu stanovništva 1815., za francuske vlasti na Korčuli, zapisani su kao brodograditelji Đuro, Jakov, Stjepan Đurov, Stjepan Jakovljev te Vinko i Stjepan Kolenda, dok se Vinko Đurov spominje i kao brodovlasnik.

Članovi obiteljskih grana posjedovali su u XIX. st. u korčulanskim predgrađima i vlastita brodogradilišta. Kao prvi korčulanski iseljenik brodograditelj, koji je 1805. imao vlastito veliko brodogradilište na Malti, spominje se Ivan Foretić (1785–1869), koji je izgradio tri velike škune za englesku ratnu mornaricu. Po povratku u domovinu 1816. osnovao je vlastito brodogradilište na Korčuli, radeći za brodovlasnike s cijele hrvatske obale te proširivši brodograđevnu djelatnost od 1825. i na Rijeku i Bakar. Također se zauzimao za napredak korčulanskih brodogradilišta pri Trgovačko-obrtničkoj komori u Dubrovniku. Godine 1830. podignuo je vlastito veliko brodogradilište u Martinšćici, gdje je izgrađen najveći tadašnji austrijski jedrenjak Ivan Blašković nosivosti 1800 t. Njegova su se tri sina također bavila brodogradnjom. Osim što je gradio brodove (Padre Matteo, 1864., Vrnik, 1885) te bio suvlasnikom više jedrenjaka, Antun (1823–1890) je obnašao dužnosti predsjednika staleške udruge korčulanskih brodograditelja i Banke sv. Josipa, općinskoga vijećnika te vještaka austrijskoga društva Veritas za klasifikaciju brodova, ujedno se zauzimajući za unapređenje i proširenje korčulanskih brodogradilišta. Dinko (1833–1905) je bio trgovac i karatist u Pelješkom pomorskom društvu, a Dmitar (1832–1915) brodograditelj (najpoznatiji mu je jedrenjak Kleopatra), brodovlasnik i donator, najistaknutiji pomorac u obitelji – kapetan duge plovidbe, zapovjednik mnogih brodova, jedrenjaka, a od 1874. zapovijedao je i parobrodima tršćanskoga Lloyda.

Do I. svj. rata pripadnici obiteljske grane Kolenda spominju se kao brodograditelji i vlasnici manjih korčulanskih brodogradilišta, ali i brodogradilišta u inozemstvu: u Carigradu, Malti, Pešti, Port Elisabethu i New Yorku. Kao brodograditelji spominju se Stjepan i Jakov (1850. i 1860) te Jakov, Frano i Stjepan (1863) i posebno istaknuti Vicko (1853–1944), braća Stipe (1844–1933) i Jure (1845–1937) te Todor Foretić Kolenda, koji je poginuo u II. svj. ratu.

U gradu Korčuli 1903–14. djelovala je Korčulanska plovidba Ivan Foretić i drugovi, koja je posjedovala prve korčulanske parobrode (Prvi, popularno zvani Šilo, iz 1870., Petar Zrinski iz 1882. i Dražica iz 1902), obavljajući njima putnički i trgovački prijevoz, povezujući tako okolna primorska mjesta.

U XIX. i XX. st. Foretići su nastanjivali Dubrovnik i Orebić, ali i selili se u SAD i Južnu Ameriku.