Gradska plinara Zagreb d. o. o., poduzeće za opskrbu i distribuciju plina, sa sjedištem u Zagrebu. Poduzeće je nastalo kao posljedica nagle urbanizacije Zagreba, boljega prometnog umrežavanja i naglog porasta broja stanovnika. Gradska uprava je početkom 1860-ih pokrenula inicijativu za izgradnju gradske mreže plinske rasvjete, posao koji je naposljetku dobio bavarski poduzetnik Ludwig August Riedinger, tada već etablirani industrijalac koji je imao ukupno 25 plinara i gradskih mreža u Bavarskoj i još 42 diljem Europe. Njegovo je Društvo za plinarsku industriju iz Augsburga 1862. sklopilo ugovor s Gradskom upravom o uvođenju javne i privatne plinske rasvjete na 364 lokacije u gradu Zagrebu. U svrhu gradnje tvornice rasvjetnog plina besplatno mu je ustupljeno gradilište na uglu Kukovićeve (danas Hebrangove) i Gundulićeve ulice. U početku se plin proizvodio postupkom suhe destilacije drveta u metalnim retortama kapaciteta 1500 m³ na dan. Prvi plin isporučen je 31. listopada 1863. i bio je to početak gradske plinske rasvjete u Zagrebu. Plinara i posao distribucije plina 1873. prešli su pod Zagrebačko plinarsko društvo, dok je 1900. gradska općina došla u posjed plinare. Širenjem plinske rasvjete rasla je i potrošnja plina te je 1878. proširen proizvodni pogon, a do 1895. izgrađena su četiri nova pogona. Kapaciteti plinare su ponovno povećani 1905., a zbog konstantnog rasta potrošnje prešlo se na tehnologiju proizvodnje plina iz kamenog ugljena koje je postupak bio kraći.
Zbog neprikladne lokacije i stalnog rasta potrošnje 1908. započele su pripreme za izgradnju nove plinare na tadašnjoj Strojarskoj cesti (danas Radnička). Dnevni kapacitet nove tvornice bio je 20 000 m³. Nacrte za novu tvornicu izradio je zagrebački arhitekt Dionis Sunko. Nova plinara puštena je u rad 1911. te je bila jedan od tehnološki najsuvremenijih objekata za proizvodnju plina toga doba i arhitektonski značajno djelo. Bila je među prvima koje su uvele tehnologiju vertikalnih plinskih peći s retortama. Imala je viseće vagonete na električni pogon za dopremu ugljena do peći te isti takav sustav za odvoz koksa kao nusprodukta suhe destilacije kamenog ugljena, vlastitu električnu centralu, vodovod, najsuvremenija postrojenja za pročišćivanje plina i dr. Istodobno modernizirana je i ulična rasvjeta ugradnjom automatskih zapaljivača sustava Bamag zbog čega su nažigači s gradskih ulica postali suvišni.
Kraj I. svj. rata Plinara je dočekala u poteškoćama zbog nedostatka rezervnih dijelova za strojeve i lošeg održavanja. Raspad Austro-Ugarske Monarhije prouzročio je prekid dopreme plinskog ugljena te je plinara bila prisiljena raditi na ugljen iz zagorskih rudnika, dok su se za loženje generatora rabile bukove cjepanice, što je uzrokovalo pad kvalitete plina i ubrzano habanje strojeva. Proizvodnja se stabilizirala 1923. te je u sljedećim godinama obavljena zamjena dotrajalih sklopova, proveden remont peći za proizvodnju plina, aparata za transport i čišćenje te vuče i plinosprema. Nabavljen je novi uređaj za proizvodnju benzola i potpuno je obnovljen pogon za proizvodnju amonijeva sulfata. Ponovno se počeo nabavljati kvalitetniji inozemni ugljen. Osim proizvodnje plina, plinara je prodavala svoje nusproizvode: koks, katran, benzol i amonijev sulfat.
Kako bi se povećali proizvodni kapaciteti, 1928. počela je nova modernizacija. Uklonjene su dotrajale vertikalne retortne peći i zamijenjene vertikalnim komornim pećima. Uvedene su komorne peći sustava Pintsch & Dr. Otto s 10 okomitih komora i dva generatora. Sagrađen je novi tvornički dimnjak i nabavljen je novi praonik benzola. Druga etapa modernizacije provedena je 1932. kada je izgrađena druga komorna peć i parni kotao za iskorištavanje topline dimnih plinova. Potkraj 1930-ih započela je kampanja za povećanje potrošnje plina za kuhanje, pripremu tople vode i grijanje u kućanstvima. Proizvodnja plina 1940. iznosila je 7,9 milijuna m³.
Nakon II. svj. rata plinara je ponovno bila prisiljena koristiti se domaćim ugljenom slabije kvalitete što je dovelo do razmatranja obustave proizvodnje plina. Nedaće su dijelom uklonjene gradnjom postrojenja za ispiranje plina s pomoću mokrog postupka. Započela je proizvodnja plinskih aparata Terma za zagrijavanje većih količina vode. Važan je trenutak za plinaru bilo spajanje plinovoda s plinskim poljima kraj Ivanić-Grada 1955. Do 1959. izgrađena su postrojenja za konverziju prirodnoga plina te je nakon njihova puštanja u rad potrošnja plina u četiri godine udvostručena, s 13,2 milijuna na 26 milijuna m³. Ujedno je proširena plinska mreža i broj potrošača, dok je svjetska naftna kriza pridonijela razvoju distribucijske plinske mreže. Izgradnja stambeno-poslovne zgrade na Radničkoj cesti dovršena je 1968., a stambeno-poslovnog nebodera 1976. Tijekom 1970-ih proizvodnja plina kulminirala je i na godišnjoj razini dosegnula vrijednost od 110 milijuna m³. Broj potrošača dosegnuo je 40 000. Broj radnika 1982. iznosio je oko 700. Plinska mreža protezala se na gotovo 500 km. Do 1987. na plinsku mrežu bilo je priključeno 90 000 zagrebačkih kućanstava .
Na valu gospodarskih, socijalnih i političkih promjena u društvu, Skupština grada Zagreba donijela je 1990. odluku kojom je Gradska plinara Zagreb postala gradsko vlasništvo, dok je 1993. pretvorena u d. o. o. Proizvodnja, prijenos i distribucija plina bili su osnovna djelatnost plinare, dok je servisiranje plinskih aparata napušteno i prepušteno tržištu, smanjena je djelatnost izgradnje novih plinovoda, a težište je stavljeno na održavanje plinske mreže. Proizvodnja gradskoga plina prestala je 1993. te se plinara u potpunosti počela oslanjati na prirodni plin. Godine 2008. provedeno je razdvajanje regulirane djelatnosti distribucije prirodnoga plina od djelatnosti opskrbe plinom koja je prešla u novo poduzeće Gradska plinara Zagreb – Opskrba d. o. o. Danas je Gradska plinara vodeće poduzeće u distribuciji plina u RH. Distribucijska mreža proteže se na 3810 km i obuhvaća 287 300 potrošača na području gradova Zagreba, Zaprešića i Velike Gorice, te općina Brdovca, Pušće, Marije Gorice i Dubravice. Zaposlenih je 430.
150 godina Zagrebačke plinare 1862–2012. Zagreb, 2012.
