gradski plin, umjetno proizveden gorivi plin koji, doveden do potrošača putem gradske distribucijske mreže, služi za javnu rasvjetu te za uporabu u industriji i kućanstvima. Isprva se proizvodio u gradskim plinarama, suhom destilacijom kamenog ugljena (gradski plin u užem smislu ili rasvjetni plin) ili drva (drvni plin). Poslije se pripravljao i primješavanjem generatorskoga plina ili vodenoga plina, a zatim i termičkom obradbom nekih naftnih derivata (benzina, plinskog ulja), ili iz prirodnoga plina.
Suhom destilacijom proizvode se destilacijski plinovi isplinjavanjem, tj. zagrijavanjem čvrstoga goriva u retorti (reakcijskoj posudi) bez pristupa zraka, pri čemu se dobivaju različiti nusproizvodi. U slučaju suhe destilacije drva to su → drvni ugljen, octena kiselina, metanol, aceton i katran, kod suhe destilacije ugljena pri razmjerno niskim temperaturama (< 600 °C, švelanje) švelni plin, švelni koks, švelna voda, laka ulja, švelni katran, a pri visokim temperaturama (> 1000 °C, koksiranje) koksni plin, koks, amonijačna voda i katran.
Generatorski plinovi dobivaju se rasplinjavanjem čvrstih goriva. Rasplinjavanje se provodi uz pomoć zraka, vodene pare ili njihove smjese u plinskom generatoru, pri čemu se dobivaju generatorski (zračni) plin, vodeni plin ili miješani plin. Za razliku od destilacijskih plinova, uz koje osim čvrstoga gorivog ostatka nastaju i kapljeviti produkti, rasplinjavanjem sva goriva tvar čvrstoga goriva prelazi u gorivi plin, a ostaju samo mineralni sastojci u obliku pepela ili troske.
Odavno je bilo poznato da se zagrijavanjem ugljena bez pristupa zraka proizvode gorivi plinovi. Prvi koji je namjenski proizvodio plin za rasvjetu iz kamenog ugljena bio je Nizozemac Jan Pieter Minckelers (1785). Prva komercijalna plinara osnovana je u Engleskoj (London) 1812., a u SAD-u (Baltimore) 1816. Gradskim su vizurama sve češće počele dominirati velike plinospreme (tzv. gazometri), u kojima se plin skladištio za vršna razdoblja potrošnje. Tijekom XIX. st. postupci proizvodnje plina razvijali su se, od početka XX. st. isplinjavanje se postupno zamjenjivalo rasplinjavanjem, a od 1950-ih ugljen kao sirovinu za dobivanje plinova istiskuju naftni derivati i prirodni plin; nakon naftne krize i poskupljenja nafte 1970-ih ugljen je nakratko dobio na značaju. Prvobitno je gradski plin služio za javnu rasvjetu ulica i reprezentativnih zgrada, potom za različite industrijske svrhe, kuhinje, praonice, kotlovnice, a u konačnici i za pripremu tople vode, grijanje i kuhanje u kućanstvima. Početkom XX. st. plinsku je rasvjetu postupno zamijenila električna, a u drugoj polovici XX. st. razvojem mreže plinovoda gradski je plin zamijenjen prirodnim. Danas se rabi rijetko, uglavnom u područjima bez mogućnosti dobave prirodnoga plina.
Gradski plin u Hrvatskoj
Prvo postrojenje za proizvodnju rasvjetnoga plina na prostoru današnje Hrvatske izgrađeno je i pušteno u pogon 1818. na svjetioniku Savudriji. Prve plinare i plinoopskrbne mreže javne rasvjete u našim su se gradovima počele javljati sredinom XIX. st.
Godine 1852. izgrađena je plinara na području Školjić u Rijeci koja je s 226 plinskih svjetiljki postala prvi tako osvijetljen grad u ovome dijelu Europe. Od 1874. riječka plinara djeluje na novoj lokaciji u Mlaki te je stalno povećavala kapacitete (iste godine proizvedeno je 934 000 m3 plina uz šest retorti i jedan gazometar). Godine 1966. staro je postrojenje plinare zamijenjeno novim, koje plin proizvodi iz naftnih derivata. Broj korisnika i potrošnja stalno su se povećavali (18,5 milijuna m3 i 19 000 korisnika 1980). Od 1989. plinarom upravlja poduzeće Energo, od 1995. počeo se distribuirati miješani plin (smjesa ukapljenoga naftnog plina i zraka), a 2006. prestala je proizvodnja gradskoga plina, koji je pripajanjem Rijeke na magistralni plinovod Pula–Karlovac zamijenio prirodni plin.
Split je 1862. dobio plinsku rasvjetu, a postrojenja i zgrade plinare sagradio je francuski inženjer Josip Federico Favier u Plinarskoj ulici. Nakon 1869. plinara je prodana augsburškom poduzeću koje je tada već upravljalo zagrebačkom plinarom. Do 1911. proizvodnja plina porasla je na 800 000 m3, a 1913. plinaru je otkupio grad, dobila je naziv Gradska plinara u Splitu te je modernizirana. Ipak, nakon II. svj. rata nije došlo do planiranoga preseljenja i konačne modernizacije pogona pa je njezin rad stagnirao. Prestala je raditi 1967.
U Zagrebu je gradska uprava 1862. sklopila ugovor s Društvom za plinarsku industriju iz Augsburga, koje je do 1863. izgradilo plinaru na uglu današnjih ulica Hebrangove i Gundulićeve te uz pomoć gradske plinske mreže pustilo u pogon 364 ulične plinske svjetiljke. Isprva se plin proizvodio suhom destilacijom drveta, a nakon modernizacije pogona 1905., iz kamenog ugljena. Godine 1908. izgrađeni su novi, suvremeni pogoni u Radničkoj cesti, koji su osim plina proizvodili koks, katran, benzol i amonijev sulfat. Potkraj 1930-ih povećavala se potrošnja plina u kućanstvima te je 1940. proizvodnja plina iznosila 7,9 milijuna m3. Plinara je plinovodom spojena na plinska polja kraj Ivanić-Grada 1955., a 1959. izgrađena su postrojenja za konverziju prirodnoga plina. Tijekom 1970-ih proizvodilo se 110 milijuna m3 plina na godinu. Od 1971. dijelovi mreže gradskoga plina prespajali su se na prirodni plin do 1993., kada je proizvodnja gradskoga plina ugašena. (→ Gradska plinara Zagreb)
Plinara u Puli izgrađena je 1880. u današnjem središtu grada, s dnevnim kapacitetom 5000 m3 rasvjetnoga plina. Godine 1912. izgrađeni su novi pogoni plinare u zaljevu Veruda kapaciteta 30 000 m3 na dan, zasnovani na suhoj destilaciji kamenog ugljena u vertikalnim retortnim pećima. Od 1968. u Industrijskoj zoni Šijana djeluju novi pogoni plinare zasnovani na tehnologiji termokatalitičke razgradnje tekućih (primarni benzin) ili plinovitih ugljikovodika (propan-butan). Danas se u Puli gradski plin proizvodi iz ukapljenoga naftnog plina, a proizvodnju i distribuciju obavlja poduzeće Plinara d. o. o. osnovano 1998.
Plinaru u Osijeku izgradila je 1884. bečka podružnica engleskog poduzeća Imperial Continental Gas Association, koje je do početka 1885. završilo planiranu uličnu mrežu i javnu rasvjetu. Plin se proizvodio iz ugljena, uz koks i katran kao nusprodukte. Od 1900. plinarom je upravljalo Centralno plinarsko i električno d. d. iz Budimpešte, a nakon I. svj. rata Jugoslavensko dioničko društvo za plin i munjinu. Godine 1926. rasvjeta u Osijeku elektrificirana je, a plinara je proizvodila plin za kućnu i industrijsku uporabu. Nakon razdoblja stagnacije u radu, plinara je 1965. prestala s radom.
Gradske plinare u Hrvatskoj gradile su se i nakon početka XX. st. Gradska plinara Brod na Savi (Slavonski Brod) izgrađena je 1905. Kapacitet joj je bio 300 000 m3 plina na godinu, ali je zbog smanjene potražnje, tijekom 1920-ih godišnje proizvodila do 250 000 m3 plina. Gradska plinara Bjelovar izgrađena je 1908. a plinska je rasvjeta proradila 1909. Plinara je uglavnom služila za javnu rasvjetu, a tek malim dijelom za opskrbu kućanstava. Kapacitet joj je bio 750 000 m3 plina na godinu. S obzirom na takvo stanje i elektrifikaciju 1937–42., plinara je radila do 1945. Gradska plinara Vinkovci dovršena je 1909. kada je uvedena i javna plinska rasvjeta s 304 svjetiljke. Bila je kapaciteta 250 000 m3 plina na godinu. Sustav se rabio do II. svj. rata, kada je devastiran i zapušten. Gradska plinara Koprivnica proradila je 1910. a osam je radnika proizvodilo 90 000 m3 plina na godinu. Radila je do 1925. kada je zbog zastarjelosti, na njezinu mjestu izgrađena električna centrala.
125. obljetnica plinare grada Rijeke. 30. godišnjica radne organizacije »Voplin« (1852–1977) (1947–1977). Rijeka, 1977.
A. Sapunar: Povijest plinske rasvjete i oživljavanje plinskih svjetiljki električnom energijom. Kulturna baština, (1979) 9–10, str. 77–83.
V. Lovas: Od gradske plinare do moderne Elektre – početak elektrifikacije Koprivnice i okolice. Podravski zbornik, 16(1990), str. 29–32.
150 godina Zagrebačke plinare 1862–2012. Zagreb, 2012.
S. Piplović: Izgradnja Splita u XIX. stoljeću. Split, 2015., str. 330–335.
M. Simonović, H. Požar: PLINSKI GENERATORI. Tehnička enciklopedija, sv. 10, 1986., str. 387–405.
