hidrokrilac, brz motorni brod s hidrodinamički oblikovanim hidrokrilima na podvodnome dijelu trupa, kadšto hidrokrilni brod, hidrogliser, hidrokrilnjak, vodokrilac ili aliskaf. Pri plovidbi velikom brzinom, zbog strujanja vode oko uronjenih hidrokrila, razvija se uzgonska sila koja uzdiže trup broda iznad površine vode. U takvu je režimu plovidbe ukupan otpor plovidbe mnogo manji, pa hidrokrilac s istom porivnom snagom postiže znatno veću brzinu, a uglavnom se i bolje ponaša na valovima. Pogon hidrokrilca najčešće čine brzohodni dizelski motor ili plinska turbina, kojima se uglavnom pogoni vijčani propeler ili hidromlazni propulzor.

Podvodna krila patentirana su 1891., a prvi ih je sa znatnijim uspjehom primijenio talijanski konstruktor Enrico Forlanini, čiji je hidrokrilac 1906. postigao brzinu od 38 čv. Značajnija izgradnja hidrokrilaca započela je tek nakon II. svj. rata. Najčešće su istisnine do 300 t i brzine do 60 čv. Uglavnom su namijenjeni za jezerski, riječni i priobalni morski putnički promet te kao ratni brodovi za akcije u malim i zatvorenim morima.

Hidrokrilac u Hrvatskoj

Iako nisu bili građeni u domaćim brodogradilištima, hidrokrilci su imali značajnu ulogu u jadranskom putničkom prijevozu, te izletničkim linijama u domaćem akvatoriju i do talijanske obale. Riječka → Jadrolinija još je 1961. nabavila hidrokrilac Vihor talijanske proizvodnje, koji je do 1967. prometovao na liniji Rijeka–Mali Lošinj. U isto je doba u najmu imala i manji brod Delfin, koji je 1959., kao prvi takav brod u Jugoslaviji, nabavilo slovensko prijevozničko poduzeće Slavnik Koper. Poslije je za promet Jadranom nabavljeno dvadesetak sovjetskih hidrokrilaca tipa Kometa, od kojih je prvi, Krila Splita, proizveden 1966. u brodogradilištu u Poti na Krimu, dok su posljednji primjerci isporučeni početkom 1980-ih. Ti brodovi razvijeni su iz tipa Meteor, namijenjenoga riječnoj plovidbi (jugoslavenskim su rijekama prometovala četiri broda toga tipa), a bili su duljine 35,1 m, širine 10 m, brzine do 30 čv, te kapaciteta 120 putnika. Bili su uglavnom u vlasništvu turističkih i prijevozničkih poduzeća (Aerodrom Split, dubrovački Atlas, slovenski Kompas iz Ljubljane, zadarska Tankerska plovidba i dr.).













U 1980-ima u floti Atlasa prometovala su i dva manja hidrokrilca (Krila Elafita i Krila Lokruma), dok je treći (Krila Cavtata) služio kao izvor rezervnih dijelova. Godine 1985. opatijski Kvarner express nabavio je četiri sovjetska hidrokrilca tipa Kolhida ‒ Magnoliju i Kameliju (od 1994. Krila Dalmacije i Krila Istre) te Mimozu i Mirtu. Bili su duljine 34,5 m, širine 10,3 m, kapaciteta 140 putnika, a uz pomoć motora njemačke tvornice MTU postizali su brzinu od 34 čv.

Većina je hrvatskih jadranskih hidrokrilaca 1990-ih raspremljena ili prodana. Hidrokrilac Žverinac, proizveden 1978. kao posljednji od tih brodova, još je potkraj prvog desetljeća XXI. st. plovio na liniji Sali–Zadar. U Osijeku je 2008. potonuo hidrokrilac Dora sovjetske proizvodnje (tip Meteor), koji je u vlasništvu osječkog poduzeća Osijek Koteks desetak godina prometovao kao turistički brod Dravom do Dunava.