hladno oružje, oružje koje djelovanje ostvaruje snagom ljudskih mišića ili drugom mehaničkom energijom, bez primjene nekog eksplozivnog ili zapaljivoga sredstva koje bi pojačalo kinetički učinak. (→ oružje)

Vrste

Hladno oružje se najčešće razvrstava na navalno i obrambeno (→ oklop). Navalno može biti osobno ili posadno (balista, katapult). Osobno je ono za blisko djelovanje (mač, sablja, nož, bodež, koplje i drugo oružje na motki) ili za djelovanje s udaljenosti (praćka, luk i strijela, samostrijel).

Mač je oružje za napad sječenjem ili bodenjem. Sastoji se od ravne jednosjekle ili dvosjekle oštrice usađene u držak (balčak), za koji se mač drži jednom ili objema rukama, od protivničkoga oružja zaštićenih križnicom i rukobranom; na kraju drška kadšto je jabučica (glavica) kojom se mač uravnotežuje, dok se oštrica izvan uporabe štiti navlakom (tok ili korice). Mač se pojavio oko 3100. pr. Kr. u Maloj Aziji, a od IX. st. pr. Kr. izrađuje se od željeza. Iz antičkoga razdoblja poznati su grčka spatha i rimski gladius. Na osnovi rimskih, razvijali su se vikinški i drugi srednjovjekovni mačevi. Tada su konjanici uglavnom imali duže mačeve (do 1,4 m) nego pješaci (do 0,9 m), dok su se poslije javili i pješački mačevi dvoručnjaci dugi od 1,7 do 2,1 m, te drugi mačevi prilagođeni posebnim namjenama. Jedan od njih je npr. rapir, mač za ubadanje, dugih i tankih oštrica, na vrhu zašiljen, s ukrašenom košaricom križnice.







Navalno oružje za sječu i bodenje je i sablja, koja za razliku od mača ima dugu, zakrivljenu oštricu. Istočnoga je podrijetla, isprva su ih u srednjem vijeku rabili Huni i Avari, a potom i Osmanlije. Oružja slična maču su i bojni nož kraće i tanje oštrice, te bodež, koji ima dvosjeklu oštricu ili je trobridan ili četverobridan, a namijenjen je isključivo ubadanju. Jatagan je duži zakrivljen ili ravan orijentalni nož s drškom od kosti, roga, srebra ili mjedi. Handžar je dvosjekli orijentalni nož s valovito zavinutom oštricom, a kadšto se tako naziva i bojna sablja. Bajuneta je vrsta vojničkoga noža ili bodeža koji se natiče na puščanu cijev za borbu prsa o prsa.













Tipološki je najbrojnija podskupina navalnoga oružja na motki. Koplje služi za bodenje iz mjesta i bacanje, a sastoji se od drvene motke (kopljište) i bodila s dvjema oštricama na vrhu. Poznate su vrste kopalja npr. dugo grčko pješačko koplje sarissa i teško rimsko koplje za bacanje pilum. Lako koplje za bacanje je sulica. U srednjem i ranome novom vijeku razvila su se razna koplja koja su se rabila u viteškim natjecanjima, te helebarda (vrh joj ispod šiljka za bodenje ima srpoliku oštricu s jedne strane i trorog ili kuku s druge), partizana (ispod šiljka su dvije sjekire ili dva šiljka), korzeka (nalik partizani s većim šiljcima), glefa (vrha u obliku noža).









Među navalno oružje na motki pripada i ono namijenjeno sječenju i udaranju. Većinom je predviđeno za držanje u jednoj ruci te ima razmjerno kratak držak, no postoje i izvedbe s dugim drškom za dvoručnu uporabu. Bojna sjekira (balta) ima jednu oštricu, dvije oštrice, oštricu i čekić ili klin, a kadšto i šiljak u produžetku drška; oštrica može biti blago zakrivljena ili u obliku polumjeseca. Bojni čekić ili kladivo (nadžak) služi za udaranje, a ima plosnati dio za udaranje s jedne strane i šiljak u obliku kljuna s druge. Topuz i buzdovan (kijac) također služe za udaranje. Topuz ima punu okruglu ili kruškoliku glavicu, kadšto i s piramidalnim izbočinama ili šiljcima, dok je glavica buzdovana podijeljena na režnjeve ili pera. Mlat je nalik topuzu, kojemu je glavica s drškom povezana lancem. Od oružja za sječenje i udaranje većina se u nekom obliku rabila i u starome vijeku, dok mu je uporaba naročito proširena u srednjem vijeku. U kasnijim razdobljima topuz i buzdovan bili su simboli časti i položaja.







Praćka je najstarije bacačko oružje za djelovanje s daljine. Sastoji se od uzice s kožnatim proširenjem (ležištem) u sredini, u koje se stavlja kameni, glineni ili metalni projektil. Od rimskoga doba izrađuje se i s drvenim rašljama. Luk i strijela predstavljaju tetivno navalno oružje za djelovanje s razdaljine. Luk je obično izrađen od jednoga ili više komada elastičnoga drva ili roga, a krajevi su mu zategnuti tetivom od biljnih vlakana, strune, životinjskih žila ili crijeva, kožnata remena i sl., koja luku daje zakrivljeni oblik. Refleksni luk, kakav se rabio na istoku, ima dvostruko zakrivljeni oblik. Strijela je drvena šipka koja završava kamenim ili metalnim šiljkom. Za nošenje strijela rabi se tobolac. Luk i strijela pojavili su se u mlađe kameno doba (od 50 000. do 10 000. pr. Kr.), a rabile su ih gotovo sve civilizacije. Samostrijel (baleštar) se sastoji od kundaka i mehanizma za natezanje i odapinjanje, luka i tetive. Potječe iz antičkoga doba, a posebno se razvio tijekom srednjega vijeka i ostao u uporabi sve do XVII. st.







Katapult i balista su bacačke sprave za izbacivanje projektila (kamenja, strijela), kojima je rukovala višečlana posada. Bile su poznate još u grčko doba (V. st. pr. Kr.), preuzeli su ih Rimljani, a rabile su se i u srednjem vijeku.

Prema današnjem hrvatskom zakonodavstvu, hladno oružje su bodeži, kame, mačevi, sablje, bajunete, skakavci, metalne zvjezdice za bacanje, bokseri i druga potajna oružja sa skrivenim oštricama (oružni štapovi, oružni kišobrani i sl.), te drugi predmeti pogodni za nanošenje ozljeda, dok se oružja s tetivom (lukovi, samostrijeli) smatraju zasebnom kategorijom.

Razvoj u svijetu

Pretpostavlja se kako su se najraniji čovjekovi predci kao oružjem služili drvenim toljagama, batinama i neobrađenim kamenjem, no o njima ne postoje materijalni dokazi. Među najstarijim sačuvanim oružjem je drveno koplje pronađeno u Schöningenu u Njemačkoj, koje su rabili protoneandertalci prije više od 300 000 godina. Prije približno 250 000 godina počeli su se rabiti šiljci i jednostavni noževi načinjeni iz grubo obrađena kamena ili kosti, a prije 50 000 do 10 000 godina i prvi kameni vršci kopalja i strijela. Najbrži razvoj hladnoga oružja omogućen je otkrićem postupaka dobivanja i preradbe metala (bakar približno od 5000. do 3000. pr. Kr., bronca 2000. pr. Kr., željezo 1500. pr. Kr.), kada su se razvile sve glavne vrste toga oružja. Prvo metalno oružje izrađivalo se lijevanjem iz bakra, no zbog svoje je mekoće bilo prikladno uglavnom za obredne svrhe. Mnogo čvršća bronca, te dvodijelni kalupi, omogućili su serijsku proizvodnju oružja lijevanjem uz naknadnu obradbu kovanjem, te oštrenje brušenjem. Napredak u izradbi hladnog oružja ostvaren je primjenom željeza, koje je bilo podatno za obradbu kovanjem. Današnje odlike hladno oružje dobiva nakon usvajanja postupaka dobivanja čelika (oko 500. pr. Kr. u Indiji), kojima se uz povećanje udjela ugljika dodavanjem organskih primjesa te višekratnog kovanja željeza postiže elastičnost oružja uz visoku čvrstoću. Vrhunsko čelično oružje dobivalo se posebnim tehnikama, npr. damasciranjem (prema gradu Damasku u Siriji), tj. spajanjem čeličnih traka različitih tvrdoća uzastopnim kovanjem i prekivanjem, kojim se ujedno postiže dekorativan izgled površine. Hladno oružje je dugo bilo glavno naoružanje vojnika i ratnika, a rabilo se i za lov i za osobnu zaštitu. Turnirska natjecanja u srednjem vijeku služila su u mirnodopskim razdobljima za demonstraciju vještina u rukovanju raznim vrstama oružja, a u XIX. st. osnivala su se društva i udruge članovi kojih su njegovali vještine rukovanja oružjem. Iz toga su nastali borilački sportovi i olimpijske discipline: pojedinačno mačevanje, streličarstvo i bacanje koplja te mačevanje u sastavu modernog petoboja.

Hladno oružje u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su pronađeni mnogobrojni i bogati arheološki nalazi hladnog oružja od pretpovijesti do srednjega vijeka. Nakon doseljenja, Hrvati su raspolagali svim osnovnim vrstama pješačkoga i konjaničkoga hladnog oružja: mačem, kopljem, lakim kopljem za bacanje (sulicom), bojnim nožem, bojnom sjekirom, jednodijelnim lukom i strijelom. Ulaskom u vojni savez s Francima od kraja VIII. st. brzo su prihvaćene tadašnje vrhunske vrste mačeva proizvedenih u Porajnju, te kopalja i kaciga. Zbog jačanja Bizantskog Carstva u X. st. može se pretpostaviti kako su Hrvati rabili mačeve i drugo oružje iz tamošnjih radionica. Tijekom srednjega vijeka hrvatsko je oružje pratilo europski razvoj, a oružje više tehničke i umjetničke razine nabavljalo se iz inozemnih radionica (austrijske zemlje, Venecija, Češka). Vrlo je malen bio udjel domaće obrtničke proizvodnje, iako je ona postojala na većim gospoštijama, dok je svaki grad imao svoje oružare-kovače, mačare, te tzv. cestare koji su čistili i brusili mačeve. Razlozi za takvo stanje bili su nedostatna domaća proizvodnja sirovoga željeza, te potpadanje većine jadranskih gradova pod vlast Mletačke Republike, koja je proizvodnju oružja proglasila državnim monopolom. Samostalni Dubrovnik imao je razvijenu proizvodnju oružja, od kojega je izvozio štitove, dok je izvoz drugog oružja zabranjivao, uz iznimke određene političkim interesima.









Kao i u drugim djelovima Europe, mač se isticao od ostaloga hladnog oružja po tome što je bio staleški i imovni simbol. Zbog niže su cijene mnogo rašireniji bili koplje i bojni nož, a posebice luk i strijela te sjekira. Za proizvodnju lukova služilo je domaće drvo, osobito tisovina. Marko Marulić (1450–1524) u epu Judita (1501) spominje gotovo sve vrste hladnog oružja: meč i meč bodežni, sablja, kopje, sulica, šćipača (vrsta helebarde), bat te luk i strila, a od obrambenoga pancir (žičani oklop) i šćit. Jak utjecaj na oružje hrvatskih ratnika ostvarili su Osmanlije od početka XV. st. sa svojim vrstama oružja, među kojima su najpoznatiji sablja i složeni luk, te razni noževi, jatagan i handžar. To su oružje napose prihvatili pripadnici postrojbi koje su radi obrane vlastitih posjeda o svom trošku opremali hrvatski velikaši. Prikazi sablje nalaze se na nadgrobnim spomenicima od sredine XV. st., a pjesnik Barne Karnarutić (oko 1515–1573) donosi u djelu Vazetje Sigeta grada izdanom 1584. mnoge orijentalne nazive hladnog oružja koji su postali općeprihvaćeni: mač bodežni, sablja, sablja azimija, kopje, harba, sulica, buzdohan, kljum/nažak, luk i strila te šišak, pancir, oklop i štit. Najpoznatija središta proizvodnje jatagana u europskome dijelu Osmanskoga Carstva bili su Foča, Sarajevo, Solun, Prizren, Skadar i dr., dok su se izvan granica Osmanskoga Carstva jatagani proizvodili u Boki kotorskoj te u Dalmaciji.

Do kraja XVI. st. na području Kraljevine Hrvatske, uključujući i Vojnu krajinu, a tako i na području pod mletačkom vlašću, prevladala je uporaba sablje i njezinih inačica, kakvu je npr. nosio Nikola IV. Zrinski. Iznimka je mač schiavona koji je osobito popularan bio u Dalmaciji i Boki kotorskoj do kraja XVIII. st.







Koplje u svojim raznim varijantama ostalo je u opremi pješaka do početka XVII. st., a konjanici – husari služili su se njime do XIX. st. Najpoznatija konjanička postrojba u Hrvatskoj koja održava tradiciju uporabe koplja su sinjski laki konjanici, tzv. alkari. Helebarda i ostale podvrste oružja na motki za bod i sijek nestali su iz uporabe početkom XVII. st. Sablje su u XVIII. st. bile sastavni dio naoružanja oba roda vojske Kraljevine Hrvatske i austrijske Vojne krajine – konjaništva i pješaštva, a dobrim su se dijelom proizvodile u Karlovcu, Varaždinu i Zagrebu. Konjaničke su bile bolje kvalitete i dulje oštrice, a časničke i raskošnije izvedbe. Potkraj XVIII. st. sablje su bile tipski usklađene i nabavljale su se iz njemačkih zemalja (tip M.1765). Obični pješaci već su sredinom XVIII. st. bili opremljeni bojnim nožem – bajunetom. U doba napoleonskih ratova uobičajena je bila bajuneta M.1799, a časnici su bili opremljeni sabljom M.1811. Oružane snage Austrijskog Carstva sredinom XIX. st. služile su se bajunetama sustava Lorenz. Nakon osnivanja hrvatskog domobranstva, provedeno je nekoliko preustroja i promjena doktrine te tipova naoružanja. Prvi put uvedene su bajunete s rukohvatom, proizvedene u Austriji i prilagođene puškama Werndl, a za konjaništvo sablje M.1869 i M.1877. Na početku XX. st., kao dio vojske Austro-Ugarske, hrvatski su konjanici – ulani imali u standardnoj opremi koplje M.1875 te sablju M.1904. Pješaci su rabili vojnički nož, koji se kao bajuneta postavljao na pušku sustava Mannlicher M.1895.









Nakon 1918. bajuneta je redovito bila u opremi pješaka u Kraljevini Jugoslaviji, a model je zavisio od puške: M.1892, M.1895, M.1924B. Konjaničke sablje bile su francuska M.1822, austrougarske M.1877 i M.1904 te domaća M.1920. Posljednju sablju nosili su i vojni časnici, a mornarički časnici sablju M.1924, isključivo u ceremonijalne svrhe.

Tijekom II. svj. rata u NDH su se najčešće rabili jugoslavenski modeli bajuneta vz.24 i VTZ M.1924B, a u NOVJ razni zaplijenjeni modeli, odn. bajunete pribavljene kao dio pomoći u naoružanju, npr. bajuneta za britansku pušku Lee-Enfield No.1 Mk.III. Postojala je i civilna proizvodnja noževa u BiH, a njima su se koristili pripadnici svih vojnih formacija u hrvatskim krajevima. Pripadnici konjaničkih postrojbi NDH imali su u naoružanju austrougarsku sablju M.1904, a časnici M.1944.

U poslijeratnoj Jugoslaviji, konjaničke postrojbe JA nosile su sovjetske sablje – šaške M.1927/1944, te prerađene sablje M.1920 i M.1944 Kraljevine Jugoslavije. U SFRJ, odn. JNA standardna bajuneta bila je M48, a posljednja puška na koju se do 1991. mogao odvojivo postaviti nož bila je automatska (jurišna) M70A i B, dok je sablja ostala oznaka časnika u svečanim prigodama.

Danas u HV-u sablju nose časnici Počasno-zaštitne bojne, dok se kao posebno priznanje pojedincima dodjeljuje časnički bodež.

Sportsko oružje

Prema podatcima iz statuta hrvatskih gradova na Jadranu XIII–XV. st., svake godine su se redovito priređivala natjecanja u gađanju strijelama. Plemstvo je sudjelovalo na turnirima u zemlji te u susjednim njemačkim, talijanskim i ugarskim krajevima. Otuda udomaćeno shvaćanje da su dvoboji hladnim oružjem viteški, za razliku od dvoboja vatrenim oružjem. U XIX. st. i početkom XX. st. mačevalački sport bio je vrlo popularan. Tako je 1900. Milan Neralić (1875–1918) postao prvi Hrvat koji je pod austrijskom zastavom osvojio olimpijsku (brončanu) medalju, a 1911. osnovan je Hrvatski mačevalački savez. Danas u Hrvatskoj djeluje 12 klubova iz Zagreba, Splita, Karlovca, Poreča i Osijeka. Prvi streličarski klub u Hrvatskoj osnovan je 1955. u Zagrebu, a 1972. i Hrvatski streličarski savez koji danas okuplja 42 kluba. Prva sportska natjecanja u bacanju koplja u Hrvatskoj održana su 1908., a danas se ta disciplina nalazi u programu atletskih klubova članova Hrvatskog atletskog saveza osnovanoga 1912.