inženjerska geodezija (također primijenjena geodezija), grana geodezije koja se bavi praktičnom primjenom geodetskih metoda u inženjerstvu, posebice u projektiranju i gradnji građevina, kontroli gradnje te određivanju pomaka i deformacija izgrađenih objekata. Neizostavni je dio gradnje bilo kojeg manjeg ili većeg građevnog ili infrastrukturnog objekta, kako u niskogradnji tako i u visokogradnji.

Posebna važnost inženjerske geodezije dolazi do izražaja u niskogradnji – pri gradnji prometnica, mostova, vijadukata, tunela, ali i u gradnji hidrotehničkih objekata (brane) te gradnji linijskih objekata (naftovodi, dalekovodi, plinovodi, vrelovodi). Najčešće obuhvaća: geodetske radove izmjere terena i izradbe geodetskih podloga (kartiranje) koji čine osnovu za početak projektiranja. Slijede dopunska mjerenja terena za izradbu detaljnijih projekata i same gradnje, iskolčenje svih vrsta objekata niskogradnje i visokogradnje, kontrolu dimenzija građevine tijekom gradnje i nakon njezina završetka, te kod nekih objekata niskogradnje, nadzor nad pomacima i deformacijama građevine tijekom njezine eksploatacije. Mjere se, iskolčuju i prate lokalni i regionalni geometrijski povezani fenomeni s posebnim fokusom na kvalitetu mjernih podataka, senzore i sustave koji se rabe za njihovo prikupljanje te referentne okvire i sustave.

Glavna je zadaća idejnoga projekta neke građevine određivanje njezina položaja u prostoru. Prije se to obavljalo izravno na terenu, a danas se izvodi na kvalitetnoj geodetskoj podlozi – kartama i planovima pripremljenima s pomoću tahimetrije ili uz pomoć snimaka dobivenih iz zraka (→ fotogrametrija). Nakon odabira najpovoljnijeg položaja objekta slijede detaljnija geodetska istraživanja i izmjera za izradbu glavnoga projekta te iskolčenja i dopunska mjerenja neophodna za početak gradnje.

Na osnovi izmjere (mjerenja ili opažanja) karakterističnih točaka na terenu, te njima pridodanih odgovarajućih koordinata, postojeće stvarno stanje prikazuje se na planovima i kartama, na tzv. geodetskim podlogama. Njima se projektanti služe za izradbu svih razina projektiranja budućih objekata, od idejnoga preko glavnoga pa sve do izvedbenoga projekta. Nakon izradbe geodetske podloge zadatak je inženjerske geodezije da projektirani objekt s geodetske podloge prenese na teren. To se čini postupkom iskolčenja, tako da se obilježe karakteristične točke objekta u položajnome i visinskome smislu. Najprije se iskolčuju glavne osi građevine (čime se definiraju njezin opći položaj i orijentacija) koje su osnova za njezino detaljno iskolčenje. Pri izmjeri geodetska se osnova prilagođava terenu, a geodetska osnova za iskolčenje prilagođava se objektu građenja. Mreža geodetskih točaka treba biti projektirana tako da zahvaća cijelo gradilište. Njezina položajna točnost, prema uobičajenoj praksi, trebala bi biti dva puta veća od položajne točnosti točaka koje definiraju objekt. Na svakom gradilištu mora biti uspostavljena i visinska geodetska osnova kojom se određuju visinski odnosi pri gradnji objekata.

Geodetsku osnovu čine sve trajno stabilizirane geodetske točke, položajno i visinski određene sa zadanom točnošću. Geodetska osnova može biti samostalna, ali i priključena na zemaljsku triangotrilateracijsku, odnosno nivelmansku mrežu. Samostalne (slobodne) mreže, kao geodetske osnove, uspostavljaju se za gradnju objekata na manjem području ili ondje gdje je potrebno ostvariti visoku preciznost i točnost pri prijenosu projektiranih elemenata na teren (npr. pri gradnji tunela, mostova i brana). One svojim oblikom, preciznošću i točnošću kojom se mjere jamče traženu visoku točnost. Za velike kompleksne građevine, koje se protežu na velikim prostorima, gdje je potrebno međusobno povezati niz objekata i ostvariti njihovo pravilno funkcioniranje, postavlja se geodetska osnova (geodetska mreža za posebne namjene) koja će u pogledu točnosti udovoljiti zahtjevima kao i samostalne mreže, ali će se zbog orijentacije i pravilnog međusobnog geografskog položaja svih objekata priključiti na triangotrilateracijsku i nivelmansku mrežu.







Geodetske osnove za potrebe inženjerske geodezije mogu se uspostavljati klasičnim, terestričkim geodetskim metodama (trilateracijom, triangulacijom, presjekom pravaca itd.). One se nazivaju 2D mreže. No, uspostavljaju se i prostorne, 3D mreže, kod kojih se u odnosu na jedinstveni koordinatni sustav istodobno određuju sve tri koordinate (E, N, H). Osim klasičnim metodama, to se postiže i uporabom globalnih navigacijskih satelitskih sustava (GNSS). Prigodom uspostave geodetskih mreža za posebne namjene, ako je moguće, poželjno je kombinirati klasične i satelitske metode.

Postupci pri izmjeri, odnosno iskolčenju terena su obično standardizirani i ovisno o namjeni izmjere propisani različitim pravilnicima ili naputcima. U inženjerskoj geodeziji oni nisu propisani jer su zahtjevi koji se postavljaju prigodom projektiranja i gradnje različitih građevnih objekata međusobno različiti. Pokazalo se da ipak postoje neki zajednički metodološki elementi koji se pojavljuju u svim geodetskim projektima. To su: odabir točaka koje definiraju objekt ili prirodnu površinu, razlikovanje područja koordinata i područja opažanja, te definiranje referentnoga koordinatnog sustava.

Odabir točaka koje definiraju objekt ili prirodnu površinu. Površina zemljišta ili građevni objekt prikazuju se nizom diskretnih točaka, koje s pomoću geodetskih mjerenja dobivaju svoje koordinatne točke. Danas se, zahvaljujući razvoju tehnologije, objekt može definirati u cjelini primjenom najsuvremenijih geodetskih instrumenata, senzora i sustava (skeneri, fotogrametrijske metode te daljinska istraživanja). Njihovom se primjenom projekt odmiče iz područja diskretnih karakterističnih točaka u područje površine, tj. dobivanja modela.

Razlika između područja koordinata i područja opažanja. Treba razlikovati područje izmjere (opažanja ili mjerenja) i područje koordinata, a kretanje među njima treba biti moguće u oba smjera bez gubitka informacija. To je posebice važno u inženjerskoj geodeziji jer se pri izmjeri određuju koordinate točaka iz mjerenja (opažanja), a pri iskolčenju računaju se mjerni podatci (elementi iskolčenja – kut, dužina) iz koordinata točaka. Oba načina moraju rezultirati kompatibilnim rezultatima.

Definiranje referentnog koordinatnog sustava. Terenski dio posla započinje uspostavom geodetske osnove (geodetske mreže, poligonskog vlaka, GNSS mreže točaka i sl.) na koju se oslanjaju svi budući radovi. Određuje se jasno i jednoznačno definiran referentni koordinatni sustav, na temelju kojega se računaju sve koordinate točaka. Zahvaljujući jasno definiranomu referentnom koordinatnom sustavu, građevinski radovi mogu istodobno krenuti s različitih točaka, što skraćuje vrijeme gradnje građevine (npr. tunela ili mostova).







Tijekom gradnje građevine, a napose nakon njezina završetka, geodetskom se izmjerom utvrđuje je li objekt izgrađen u skladu s glavnim projektom. Pomaci i deformacije kod pojedinih objekata (brane, mostovi, vijadukti i sl.) mjere se prije uporabe ili puštanja u promet, a često se kontinuirano prate tijekom eksploatacije građevine radi utvrđivnja stanja konstrukcije. Provjeravaju se i nova, teorijska rješenja pa se zakonitosti ponašanja konstrukcija prate i u znanstvene svrhe. Pomaci i deformacije mjere se različitim geodetskim i fizikalnim metodama, a obradba podataka obavlja se različitim modelima deformacijske analize.







Geodetske osnove za određivanje (mjerenje) pomaka i deformacija objekata sastoje se od dvije vrste točaka: osnovnih ili referentnih točaka i kontrolnih točaka koje se nalaze na objektu koji se opaža. Obje vrste točaka čine jednu nedjeljivu cjelinu. Različitim modelima deformacijske analize se prvo utvrđuje stabilnost referentne mreže. Ako se utvrdi nestabilnost neke točke referentne mreže, ona se izbacuje iz analize te se postupak učestalo ponavlja dok se iz mreže ne izbace sve nestabilne točke. Nakon toga slijedi utvrđivanje stabilnosti (odn. nestabilnosti) kontrolnih točaka na objektu. Na kraju se iznose zaključci i interpretacija o nestabilnim točkama na kojima je došlo do određenih pomaka.

Praćenje pomaka se u inženjerskoj geodeziji uvijek temeljilo na modeliranju i pravilnom rukovanju mjernim nesigurnostima. Sve stroži zahtjevi u pogledu vremena prikupljanja i točnosti zahtijevaju nove senzore i sustave te nove metode. Takvi su senzori i sustavi dostupni, ali metode i modele nesigurnosti tek treba razviti. U inženjerskoj geodeziji rabe se i mnoge terestričke i satelitske metode pri mjerenju i izračunavanju masa zemljanih radova, iskopa ili nasipa različitim geodetskim metodama, a danas sve češće i primjenom bespilotnih letjelica i lidarskih tehnika.







Obrazovanje

Inženjerska geodezija nije odmah bila posebno područje geodezije, nego se spontano razvijala u interakciji s ostalim tehničkim strukama zadovoljavajući njihove zahtjeve, ali koristeći se pritom ne samo svim spoznajama iz geodetske znanosti nego i novim informatičkim, instrumentalnim i drugim suvremenim tehnologijama. Razvojem građevinarstva, odnosno gradnjom velikih i kompleksnih objekata pri izvođenju kojih se često zahtijevala visoka preciznost (mostovi, tuneli, brane itd.) javila se potreba obavljanja specifičnih geodetskih radova. Stoga se iz opće geodezije izdvojila posebna grana – inženjerska geodezija.

Na Geodetskom i melioracijskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu akademske godine 1948/49. uveden je kolegij Geodezija u inženjerskim radovima (→ Mate Janković) koji se i danas predaje na Agronomskome, Građevinskome i Šumarskome fakultetu. Ubrzo nakon osnutka samostalnog → Geodetskog fakulteta uveden je 1966/67. kolegij Inženjerska geodezija. Nastava iz tog kolegija bila je usmjerena na davanje teorijskih i praktičnih osnova iz geodezije neophodnih u realizaciji inženjerskih projekata. Nakon većih promjena u nastavnom planu i programu studija geodezije 1994., uz istoimeni kolegij, inženjerska geodezija postala je jedno od tri usmjerenja na posljednjoj godini studija. Od 2000/01. naziv kolegija Inženjerska geodezija dopunjen je, stoga se kolegij zvao Inženjerska geodezija i upravljanje prostornim informacijama.

Danas se u Zavodu za primijenjenu geodeziju Fakulteta ističu Ante Marendić i Rinaldo Paar. A. Marendić bavi se istraživanjima i mogućnostima primjene geodetskih mjernih sustava u praćenju pomaka i deformacija građevina, poglavito u određivanju dinamičkih pomaka povećanjem frekvencije mjerenja robotiziranih mjernih stanica. R. Paar razvija nove modele evidencije autocesta te gospodarenja autocestama i pripadajućim objektima u svrhu objektivne ocjene stanja objekata, primjenom kojih bi se održavanje nastojalo učiniti preventivnim, a ne reaktivnim. Zajedno Paar i Marendić razvijaju model za određivanje visokofrekventnih dinamičkih pomaka primjenom najnaprednijih geodetskih robotskih totalnih stanica potpomognutih slikovnim senzorima, tzv. IATS-a (engl. Image Assisted Total Station), uz razvoj vlastitih prototipova. Na Fakultetu se znanja iz inženjerske geodezije prenose putem kolegija Inženjerska geodetska osnova, Inženjerska geodezija, Inženjerska geodezija u graditeljstvu, Pomaci i deformacije, Geodetske mreže posebnih namjena i Industrijska izmjera. Nastavni predmet Primijenjena geodezija predaje se u svim geodetskim školama u Hrvatskoj.

Istaknuti su stručnjaci gospodarstvenici iz područja inženjerske geodezije Dragan Furić i Borna Gradečak. Inženjer Furić bio je dugogodišnji djelatnik poduzeća Viadukt i ING-geo, a u posljednje je doba nadzorni inženjer na većem broju mostova, tunela i drugih objekata niskogradnje u RH. Inženjer Gradečak zaposlen je u → Institutu građevinarstva Hrvatske te je više od 20 godina nadzorni inženjer na većem broju objekata niskogradnje u Hrvatskoj, među kojima i Pelješkoga mosta.

Povijest udruživanja geodetskih inženjera započela je 2. ožujka 1878., kada je skupina od 35 hrvatskih stručnjaka osnovala Klub inžinira i arhitekta, preteču današnjega Hrvatskoga inženjerskog saveza. Poslije je geodetske inženjere okupljao, Savez geodetskih inženjera i geometara Hrvatske, a danas ih okuplja → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije. Mnogobrojna poduzeća danas zapošljavaju geodetske inženjere, primjerice Inženjerski projektni zavod, Geoprojekt (osnovan 1962) i → Zavod za fotogrametriju.