Klobučar, Viktor (Klobučar-Rukavina od Bunića) (Graz, 24. VII. 1878 – Zagreb, 28. VI. 1965), mornarički časnik, zrakoplovac, publicist, organizator i prvi zapovjednik austrougarskoga mornaričkog zrakoplovstva.

Sin istoimena topničkoga generala rodom iz Gospića koji je službovao širom Monarhije. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, gdje se 1889. prvi put susreo sa zrakoplovstvom gledajući balonski let akrobata Merighija. Mornaričku akademiju završio je 1896. u Rijeci. Službovao je na austrougarskim brodovima, 1901. stekao čin zastavnika bojnoga broda, 1902. kao mornarički časnik letio u svojstvu izviđača u balonskim postrojbama austrougarske vojske, 1903. letio vezanim balonima u Balonskom mobilnom odredu Topničke tvrđavske pukovnije za reglažu i promatranje, 1907. promaknut je u čin poručnika bojnoga broda. U Francuskoj je 1909. bio na obuci za upravljanje zrakoplovom. Godine 1910. upućen je na pilotski tečaj u Bečko Novo Mjesto, a 1911. u Frankfurt na Majni radi obuke u upravljanju zračnim brodovima.







Nastupio je 1911. na znamenitoj četverodnevnoj zrakoplovnoj utrci oko Britanije (Circuit of Britain), na relaciji London−Edinburgh−Glasgow−Bristol−London duljine 1 625 km, te jedrilicom vlastite konstrukcije pobijedio na europskom prvenstvu u Semmeringu. Te godine, kao prvi Hrvat, dobio je balonsku (br. 33) i pilotsku (br. 26) dozvolu Austrijskog aerokluba te je imenovan zapovjednikom novoosnovane Mornaričko-zrakoplovne pokusne postaje Pula na otočiću Svetoj Katarini, prve hidroplanske baze na Jadranu. Time je ujedno postao prvim zapovjednikom austrougarskoga mornaričkog zrakoplovstva. Ondje je s inženjerom → Josefom Micklom surađivao na izgradnji prvoga austrougarskog mornaričkog hidroaviona naziva Marineapparat I, dvokrilca raspona krila 11 m, duljine trupa 8,6 m, težine 400 kg, pogonjenoga četverocilindričnim vodom hlađenim motorom poduzeća Austro-Daimler snage 35 KS (26,1 kW) s kvačilom i trokrakom elisom. Zrakoplov je bio opremljen dvjema plovnim vodenim skijama, a postignuta je najveća brzina od 75 km/h. Klobučar, kao prvi austrougarski mornarički pilot preletio je 1912. čak 600 m na visini od oko sedam metara nad morem. Bio je to prvi uzlet s mora u Monarhiji.

Od dolaska na mjesto zapovjednika mornaričkoga zrakoplovstva do 1913., osim na opremanju tehnikom (organizirao nabavu zrakoplova iz Francuske) radio je i na osposobljavanju letačkoga i tehničkoga osoblja. Za njegova zapovijedanja osnovane su nove mornaričke baze i uzletišta u Istri, u Štinjanu, Valturi kraj Pule, Poreču te širom Jadrana, sve do Kotora i Kumbora u Boki, a osnovana je i mornarička pilotska škola sa sjedištem na otočiću Kozadi u Fažanskom zaljevu. Posjedovao je i privatni zrakoplov proizveden u tvornici braće Farman, koji je nakon oštećenja u pokušaju prijevoza 1912. darovao vojnim vlastima. Sudjelovao je 1913. u prvome skupnom letu nad Jadranom, na dionici Pula−Trst−Pula.

Nakon teže nezgode 1913. premješten je u Mornaričko-tehnički odbor u Pulu, potom kao topnički časnik na krstaricu Kaiserin Elisabeth, gdje je dočekao početak I. svj. rata. Borio se tijekom japanske opsade njemačke koncesije Qingdao, gdje je projektirao teški hidroavion koji nije završen. Jedan je zrakoplov izgradio u japanskom zarobljeništvu. Iz zarobljeništva se vratio 1920. stupivši u ratnu mornaricu Kraljevine SHS, u kojoj je zapovijedao mornaričkim odsjekom Glavnoga generalštaba, krstaricom Dalmacija i do umirovljenja 1931. pomorskim arsenalom u Tivtu. Od 1935. bio je u Zagrebu honorarni referent za organizaciju te vojna i vatrogasna pitanja pri Upravnom odjeljenju Banske uprave Savske banovine, poslije pri Odsjeku za civilnu zaštitu i vojne poslove Banske vlasti Banovine Hrvatske. Godine 1942. primljen je u Mirovinski stališ domobranstva NDH.

Osim što je bio vrstan zrakoplovac i vojni časnik objavljivao je članke u časopisima te bio suradnik Leksikona Minerva (1936) i obaju izdanja Pomorske enciklopedije LZ-a. Unaprijedio je znanstveni pristup aerotehnici te objavio knjigu na njemačkom jeziku Marineflugwesen (1912), u kojoj razmatra problem mornaričkih letjelica i donosi detaljan nacrt mornaričkoga letećeg čamca koji je odabrao kao najpovoljniju varijantu hidroaviona za jadransko okružje. Zauzimao se za izučavanje vojnih područja u školama te objavio knjigu Rat i škola (1943). Autor je knjiga Škola u službi zračne obrane (1937) te Jedrilicom oko svijeta (1951).