Kozulić (Cosulich), brodovlasnička i pomorska obitelj podrijetlom iz Maloga Lošinja, odvjetci koje su se isprva iselili u Sušak i Rijeku, a poslije u Veneciju i Trst. Uspješni u trgovini, pojedini su ogranci obitelji stekli znatan imetak.

Prezime se u povijesnim izvorima prvi put spominje 1480. Većina pripadnika obitelji koja je u XIX. st. ostala živjeti u Malome Lošinju bili su kapetani duge plovidbe te karatisti jedrenjaka, a neki su od njih obnašali i različite funkcije u općinskoj upravi. Među njima istaknuli su se Antun August, političar, Antun Roman, brodovlasnik koji je polovicom XIX. st. otvorio brodogradilište u uvali Velopin, koje je djelovalo do 1878., Nikola (1868–1945), ravnatelj lošinjske nautičke škole (1896), te Šime Kvirin (1848–1912), koji je u toj školi predavao pomorsko pravo (1884–98. i 1900–11).

Početkom XIX. st. neki su se odvjetci obitelji iselili iz Maloga Lošinja u tadašnje riječko predgrađe Sušak. Rodonačelnik sušačke grane obitelji bio je Ivan Mate (1760–1846), veletrgovac koji je posjedovao veliko skladište i žitnicu te za potrebe svoje trgovine 1828. na riječkim Pećinama podignuo škver za izgradnju i popravak jedrenjaka duge plovidbe. Kao najmoćniji riječki brodovlasnik, 1840-ih posjedovao je dva brigantina, jednu navu i jednu pulaku te bio suvlasnikom nekoliko jedrenjaka. Stariji mu se sin Dominik (1790–1860) posvetio vlastitoj trgovačkoj karijeri, a Dominikovi sinovi Ivan Antun i Josip Fortunato bili su kapetani trgovačke mornarice, dok je najmlađi Petar bio brodovlasnik u Opatiji. Obiteljsko trgovačko poduzeće Giovanni Matteo Cosulich preuzeo je Matin mlađi sin, Kazimir (1809–1888), koji je pomorsku i trgovačku karijeru započeo kao kapetan duge plovidbe, a 1851. počeo se uspješno baviti brodarstvom. Kao imućan brodovlasnik, niz je godina bio predsjednik riječke Trgovačke komore, upravitelj Društva za uzajamno osiguranje trgovačkih brodova, prisežnik za poslove pomorske trgovine na Okružnome sudu te gradski zastupnik i općinski delegat. Kao najbogatiji riječki brodovlasnik svojega doba, bio je vlasnik ili suvlasnik 16 jedrenjaka duge plovidbe, od kojih su poznatiji Amelia, Industre, Stilicone, Sagittario, Marte, Capricorno, Tartaro i Ariete. Zbog posebnih zasluga car Franjo Josip I. odlikovao ga je titulom viteza Ordena željezne krune i nasljednom plemićkom titulom Cosulich de Pećine. Od jedanaestero Kazimirove djece, najistaknutiji je bio najstariji sin Vjekoslav (1838–1917), koji je, nakon što je 1859. položio ispit za kapetana duge plovidbe, naslijedio obiteljsko veletrgovačko poduzeće. Poput oca i djeda, postao je uvaženim veleposjednikom i brodovlasnikom. Bio je jedan od dioničara i osnivača Banke i štedionice za Primorje u Sušaku (1896), predsjednik Pučke banke u Rijeci, prisežnik Društva za uzajamno osiguranje trgovačkih brodova, predsjednik riječke Trgovačke komore, gradski zastupnik, predsjednik Parobrodarskoga društva Orient i upravitelj Parobrodarskoga društva Adria. Godine 1898. osnovao je tvornicu likera i pecaru žeste u Pećinama, koju je preuzeo voditi njegov sin Ante (rođen 1874), nizozemski konzul u Rijeci. Vjekoslavov mlađi brat Gustavo (1840–1887), također gradski zastupnik, obnašao je u Rijeci čast kraljevskoga vice-konzula Danske, a Gustavov sin Luigi bio je kapetan duge plovidbe. Od ostalih Kazimirovih sinova pomorski kapetani bili su Bela (rođen 1851) i Josip (1853–1890), koji su plovili i na očevim brodovima, te Hinko (1856–1929), koji je u činu kapetana bojnoga broda obnašao dužnost vojnoga atašea u Rimu i u pulskom admiralitetu, dok se Mate (1844–1889), strojarski inženjer, preselio u Zürich.

U XIX. st. u Rijeci i Sušaku postojali su još neki ogranci obitelji. Riječkom su ogranku pripadali kapetani duge plovidbe: Mate (Ivan), njegovi sinovi Josip Franjo (1821–1890) i Ignac, te sinovi Josipa Franje: Stefano, Marino i Giulio. Od sušačkih se ogranaka ističe onaj Ivana Krstitelja (1794–1874), trgovca koji se polovicom XIX. st. doselio iz Maloga Lošinja, čiji su sinovi Ivan Mate (rođen 1818), Anđelo Josip (1830–1893) i Kazimir (rođen 1835), sva trojica pomorski kapetani, također bili trgovci, ali i brodovlasnici. Kći najstarijega, Ivana Mate, redovnica Marija Krucifiksa (1852–1922), poznata je kao osnivačica Družbe Presvetoga Srca Isusova u Rijeci te karitativna i prosvjetna djelatnica.

Začetnikom ogranka koji se iz Maloga Lošinja preselio u Trst i Veneciju smatra se kapetan Marko (1776–1842), zvan Grubeša. Njegov stariji sin Marko Ivan (1806–1864), brodovlasnik, preselio se 1856. u Veneciju. Mlađi sin Antun Feliks (1816–1884), karatist brigantina Elena C. i Marco te nave Gloria, obogatio se za Krimskoga rata te 1857. izgradio brik Fides. Antunovi sinovi Fausto (1845–1908), Callisto (1847–1918) i Alberto (1849–1927), vlasnici jedrenjaka Phison, Gehon, Antonio Felice Cosulich i Theresa Cosulich, preselili su se 1889. iz Maloga Lošinja u Trst, gdje su pod vodstvom srednjega brata, kapetana duge plovidbe Callista, razgranali brodovlasničku djelatnost i s bratićima iz Venecije, kapetanom Marcom Ottavijem (1842–1916) i Antonijem Augustom (1845–1918), kupili parobrod Ellena Cosulich. Sredinom 1890-ih kupili su i tri željezna klipera Sava, Deveron i Orpheus. Godine 1900. braća Callisto, Fausto i Alberto u vlasništvu su imali 15 brodova, a zbog uvođenja redovne parobrodske linije za Sjevernu Ameriku 1902. njihovo je parobrodarsko društvo Fratelli Cosulich navigazione 1903. preoblikovano u parobrodarsko društvo Austro-Americana (formalno Unione Austriaca di Navigazione), uključivši se tako u prekoatlantski trgovački i putnički promet. Novoosnovanim je društvom upravljao Callistov sin Oscar (1880–1926), dok su Callisto i brat Alberto 1907. osnovali brodogradilište u Monfalconeu (Tržiču), izgradivši ondje 1908. brodogradilište Cantiere navale Triestino, u kojem je prvi parobrod Trieste, nosivosti 800 t, porinut 1910. Godine 1919. svi su poslovi tršćanskoga ogranka sjedinjeni u poduzeću Cosulich società di navigazione Triestina (Cosulich Line), koje je u 1920-ima proširilo svoje poslovanje dvama hidroavionima.

Italija je u međuraću imala primat u svijetu u razvoju hidrozrakoplovstva, u čemu je sudjelovala i obitelj Kozulić. U njihovu brodogradilištu u Monfalconeu od 1923. popravljali su se hidroavioni, od 1925. su se ondje proizvodili, a 1930. postalo je najvećim talijanskim proizvođačem toga tipa zrakoplova. Obitelj je 1924. osnovala prvo u Italiji komercijalno poduzeće zračnoga putničkoga prometa S.I.S.A. (akr. od talijanskog Società Italiana Servizi Aerei), koje je 1926. počelo održavati dvije hidroavionske linije. Prva je povezivala Trst, Veneciju, Milano i Torino. Druga linija isprva je Trst povezivala sa Zadrom, a od 1928. i s Malim Lošinjem, Anconom i Venecijom. U razdoblju 1929–33. uvedene su i dodatne linije prema Genovi i Rijeci. Poduzeće je ubrzo nacionalizirano, a nakon II. svj. rata djelatnost su obnovili Alberto (rođen 1920) i Carlo (1924–1979). Sjedište je tada bilo u Gorici (sjeverno od Trsta), a održavale su se linije prema Milanu i Rimu. Godine 1949., nakon izvedenih 605 letova (prijevoza putnika i robe), poduzeće je preoblikovano u AVIO Linee Italiane. Poduzeće danas posluje pod nazivom Fratelli Cosulich, sjedište je u Trstu, a ispostave u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi.

Do kraja II. svj. rata pripadnici obitelji većinom su se iselili iz Hrvatske.