Katarinić (Cattarinich, Cattarini), brodograditeljska i pomorska obitelj s Maloga Lošinja, pripadnici koje su u XVIII. i XIX. st. bili glavni nositelji malološinjske brodogradnje.

Obitelj je već u XVII. st. posjedovala manje brodogradilište. Bavili su se isprva samo popravkom trabakula i drugih manjih brodova. Prvi su pripadnici obitelji koji se spominju u izvorima Siksto (umro 1746) i Jeronim (umro 1761), a kao brodograditelji spominju se Antun (1746–1844), čiji se mlađi sin Antun (1775–1855) istaknuo kao pomorski kapetan, i stariji Siksto (1769–1843) koji je proširio kapacitete i unaprijedio rad obiteljskoga brodogradilišta. Dotad su Lošinjani svoje jedrenjake gradili većinom u Veneciji, Trstu i Rijeci. Brigantin Primo Lusssignano prvi je brod izgrađen 1824. u brodogradilištu obitelji Katarinić za don Stjepana Vidulića. Slijedila je izgradnja nave Gara 1827. te brigantina Vrana i Candido Lussignano 1832., koje je naručio Josip Jerolimić, lošinjski brodovlasnik. Sljedeće godine izgrađen je brigantin Cajo, 1834. brigantini Dalmato i Arturo za lošinjske brodovlasnike, a 1835. manji brod, pelig Ottaviano za stranoga brodovlasnika.

Nastupajuća konjunktura u brodarstvu, kao posljedica rusko-turskoga rata, povoljno je utjecala i na razvoj lošinjske brodogradnje, a lošu povezanost s kopnom ublažila je brodska linija Trst−Kotor, koju je 1838. otvorio tršćanski Lloyd. U brodogradilištu koje su 1836–43. vodili Siksto i sinovi lošinjski su brodovlasnici sve više naručivali jedrenjake veće tonaže. Među 36 jedrenjaka, ukupne nosivosti 11 050 t, koji su u njem izgrađeni bili su i brigantini Cetto, Diadema, Giglio, Romolo, Sisto, Danica, Baron Grimschitz i Tonino S. Sikstov stariji sin Antun Santo (rođen 1795) bio je kapetan i vlasnik deset trgovačkih brodova te 1851−60. mjesni političar, a mlađi sin Josip Mario (1802–1854) modernizirao je brodogradilište te posjedovao brigantin Cajo i brik Hitros. Njegov sin Josip Siksto (rođen 1826), izučivši brodogradnju u Mletcima, proširio je poslovanje brodogradilišta te bio suvlasnikom više trgovačkih brodova i vlasnik barka Sisto, brigantina Nono Sisto i logera Pirro, a njegov mlađi brat Siksto Venancije (rođen 1834) bio je kapetan trgovačke mornarice i suvlasnik trgovačkih brodova.

U XIX. st., čak i kad se nakon 1845. pojavio niz novih škverova u Malome Lošinju, Katarinići su bili glavni nositelji malološinjske brodogradnje. Kada je 1858. došlo do prve gospodarske krize svjetskih razmjera, zbog koje su brodogradilišta ostala bez posla, brodogradilište obitelji Katarinić, uz ono na Velopinu, iako u teškim uvjetima, nastavilo je raditi pod vodstvom sinova Antuna Santa: Antuna Jakova (rođen 1834), jednoga od osnivača parobrodskoga društva Società anonima di navigazione a vapore Lussiono 1907., i Bonifacija Romana (rođen 1840), koji su, ujedno i kapetani trgovačke mornarice, nastavili očevo poslovanje. Brodovlasnici i kapetani trgovačke mornarice bili su Matija Pavao (rođen 1828) te njegovi sinovi Šimun Ivan (rođen 1856), Ivan Mario Pavao (rođen 1858) i Antun Ljudevit (spominje se 1830–85).

Propašću brodogradilišta 1878., zbog političke krize, rata, pojave parobroda, velikoga pada vozarina općenito i gotovo potpunog izostanka narudžbi brodova, obitelj je gubila gospodarski utjecaj i položaj te su se njezini pripadnici u drugoj polovici XIX. st. počeli iseljavati u prekooceanske zemlje. Početkom XX. st. pripadnici obitelji spominju se samo kao dioničari parobrodarskoga društva. Nakon I. svj. rata talijanizirali su prezime i do 1945. većinom su se iselili u Italiju.