kovanje, prostorno oblikovanje metala deformiranjem u toplom (užarenom), polutoplom ili hladnom stanju. Kuje se ručno, udarcima čekića na nakovnju, ili strojno, udarcima malja. Prema obliku tlačnih ploha alata razlikuje se slobodno kovanje, ugl. s ravnim tlačnim plohama, i kovanje u tzv. ukovnju (kalup, matrica), tj. dvodijelnom alatu kojemu su plohe prostorno oblikovane prema obliku proizvoda. Pri slobodnom kovanju materijal se slobodno širi i izdužuje horizontalno, pa proizvod (otkivak) nema točne izmjere ni sasvim ravne plohe. Takvo je npr. ručno kovanje (sabijanje, iskivanje, raskivanje, kovačko probijanje i savijanje) te strojno kovanje na batovima i na vretenastim, mehaničkim i hidrauličnim prešama radi poboljšanja strukturnih i mehaničkih svojstava materijala (prokivanje). Kovanjem u ukovnju izradak se oblikuje postupno, višekratnim kovanjem u sve dubljoj udubini (gravuri) namjenski izrađenog ukovnja, čime mu se oblik postupno približava konačnomu. U tu skupinu pripadaju kovanje batovima, prešama (koljenaste, ekscentarske, tarne, hidraulične preše), specijalnim kovačkim strojevima, horizontalnim kovačkim strojevima te kovačkim valjcima. Kako ukovanj svojim stranicama ograničava širenje materijala, dobiva se otkivak ravnih ploha i točnih izmjera, pa ga nije potrebno dodatno obrađivati. Tim se načinom serijski proizvode npr. ključevi za odvrtanje matica, ojnice ili stapajice klipnih strojeva.

Tehnologija kovanja najstariji je postupak obradbe metala deformiranjem. Tradicionalno se za kovanje rabe čekić i nakovanj, a uvođenjem vodne snage za proizvodnju i obradbu željeza u XII. st. počela je uporaba velikih čekića koji su eksponencijalno povećali količinu obrađivanoga željeza i veličinu obradaka. Kovačnice su se do danas razvile u središta projektiranja procesa, proizvodnje opreme, alata, sirovina i proizvoda koja prate zahtjeve moderne industrije.

Povijest kovanja na području Hrvatske

Na području današnje Hrvatske mnogobrojni arheološki nalazi svjedoče o početcima korištenja kovanih predmeta još u bakrenom dobu. Kovanje je često bilo postupak kojemu je prethodilo lijevanje (→ ljevarstvo). Poznata su nalazišta lasinjske, badenske, kostolačke i vučedolske kulture.

Kovačnice i obrti

Pojavom metala kao materijala za izradbu oružja i oruđa, na području Hrvatske su potrebe stanovništva za metalnom robom, uz trgovinsku razmjenu, namirivali kovači. Kovao se i novac, a prvi su ga u IV. st. pr. Kr. kovali grčki gradovi u Dalmaciji: Pharos (Stari Grad) i Issa (Vis). U Siscii (Sisak) je u drugoj polovici III. st. bila osnovana jedna od najvažnijih rimskih kovnica novca koja je djelovala 125 godina.









Najstarija kovnica hrvatskoga banskog denara nalazila se u Pakracu, a dokumentirana je 1256., iako se spominje kako se novac počeo kovati još 1238. Prije početka željezne industrije u Hrvatskoj, pojedini obrtnici izrađivali su željezne predmete. Najtraženije zanimanje bilo je upravo kovačko, te su kovači zajedno s drugim obrtnicima koji se bave preradbom metala (kotlari, limari, nožari, bravari, ostrugari, sabljari) osnivali cehove. U Zagrebu je ceh osnovan 1521., u Karlovcu 1693., u Požegi 1743., u Valpovu 1780., u Krapini 1837. Važnost kovačkih cehova, kao najpotrebnijih obrtnika metalske struke, očitovao se i kroz reguliranje cijena usluga kovača gradskih poglavarstva.







Početak industrijske proizvodnje

Osim obrtničkih radionica, početkom novoga vijeka pojavljivali su se i veći pogoni za proizvodnju kovane metalne robe, koji su posjedovali i vlastite izvore mineralnih sirovina. Rudnik u Rudama kraj Samobora prvi se put u zapisima spominje 1528., premda je izvjesno da se bakrena ruda vadila i znatno ranije. Bakar se talio u tamošnjim pećima, 1582. otvorene su i dvije kovačnice, a bakar se izvozio preko Dubovca (danas Karlovac) i luka u Bakru i Rijeci. U XVII. st. došlo je do znatnoga pada proizvodnje, a eksploatacija bakrene rude prestala je 1851. zbog osiromašenja ležišta. Osim u Rudama, u obližnjem Hamoru (danas dio Samobora) bila je bakrarna, tj. pogon za preradbu rude koji se sastojao od talionice i kovačnice (otud ime Hamor, od njemačkoga Hammer: kovački čekić), koja je radila već u XVI. st., a proizvodila je cijenjene bakrene kotlove te sitniju bakrenu i željeznu robu. Hamorska bakrarna smatra se jednim od prvih industrijskih pogona u Hrvatskoj. Prvu tvornicu željezne robe u Hrvatskoj osnovao je 1651. knez Petar Zrinski, poslije hrvatski ban. Posjedujući gotovo cijeli Gorski kotar, započeo je eksploataciju željezne rude u Čabru. Sagradio je visoku peć za taljenje željeza te ljevaonicu, uz koju je podigao i zgrade za kovanje raznih predmeta. Izrađivao je raznovrsne čavle, potkove, željezne obruče, mužare, sjekire, motike, pijuke, vile, predmete za kuhinju, te željezne šipke za kovače i bravare. Osim zgrade za visoku peć, te talionice i ljevaonice, posjedovao je tri zgrade za velika kladiva, dvije za kovanje samih čavala te posebnu zgradu za kovanje druge željezne robe. U tvornici je radilo više stotina radnika, a roba se prodavala u Hrvatskoj te se preko bakarske luke izvozila u inozemstvo. Proizvodnja željezne robe u Čabru napuštena je 1785.







Kovanje kao dio metaloprerađivačke industrije

Razvojem metaloprerađivačke industrije, poglavito početkom XX. st. pa sve do danas, uz zadržavanje malih obrta, kovanje postaje jedan od koraka u proizvodnji. U sastavu mnogih tvornica metaloprerađivačke industrije bile su i kovačnice koje su pridonosile finalizaciji metalnih proizvoda. U razdoblju do II. svj. rata i napose nakon njega, razvijala se industrijska obradba metala diljem Hrvatske, u Belišću, Bjelovaru, Slavonskome Brodu, Čakovcu, Karlovcu, Koprivnici, Kutini, Omišu, Orehovici, Osijeku, Požegi, Sisku, Splitu, Kraljevici, Šibeniku, Trogiru, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zagrebu i dr. Kovanje se provodi u sklopu raznolike djelatnosti obradbe metala, poput proizvodnje i popravaka vagona, lokomotiva i plovila, proizvodnje strojeva, motora, željeznih konstrukcija, te najrazličitijih metalnih proizvoda: turpija, čavala, vijaka, emajlirane robe, lanaca, jedaćega pribora, željeznoga pokućstva, štednjaka, željeznih ograda, vrata i prozora, svjetiljaka, tračnica, blagajni, trezora, vatrogasnih sprava i dr.

Kao jedan od temeljnih postupaka metaloprerađivačke industrije, kovanje je popraćeno proizvodnjom kovačkoga alata. Tvornica → Jugorapid, koju je utemeljio → Antun Faber 1855. proizvodila je alate za kovanje iz tvrdih metala, a danas je djelatna tvornica alata → Tang, osnovana 1946. u Novoj Gradiški kao zanatska radionica za proizvodnju kovanoga poljoprivrednog oruđa, koja uz proizvodnju kovačkoga alata posjeduje i kovačnicu za proizvodnju otkivaka do 30 kg te alatnicu za provođenje drugih postupaka oblikovanja deformiranjem. Industrijska kovnica → IKOM, osnovana 1946. u Zagrebu, proizvodi nakit, značke, oznake, medalje, plakete, dugmad te metalnu galanteriju. Od 1994. optjecajni i prigodni kovani novac proizvodi kovnica Hrvatskoga novčarskog zavoda.

U novije doba kovanje se zasniva na znanstvenim osnovama i visokostručnim kadrovima. Pritom znanstvenu djelatnost, visokoškolsku nastavu i publicističku djelatnost provode stručnjaci iz područja → oblikovanja deformiranjem.