lebdjelica, vozilo koje se kreće lebdeći iznad površine tla ili vode na zračnome jastuku, tj. sloju stlačenoga zraka koji se s pomoću snažnoga puhala održava između trupa lebdjelice i podloge. Zahvaljujući tomu, lebdjelica je amfibijsko vozilo pa se može slobodno kretati neovisno o vrsti podloge (betonska, zemljana, travnata, močvarna, vodena, zasniježena, zaleđena površina), uz malen otpor u odnosu na konvencionalna vozila i plovila. Na zračnome jastuku kreću se i neka lebdeća pružna vozila, koja su, međutim, prisilno vođena posebno izgrađenim prugama. Lebdjelicom u širem smislu smatra se i ekranoplan. Za razliku od drugih lebdjelica, to vozilo lebdi na dinamičkome zračnom jastuku koji, zbog strujanja zraka, nastaje između donje površine krila i podloge tek nakon što ekranoplan postigne određenu brzinu.

Prve ideje o vozilu koje bi lebdjelo na zračnome jastuku javile su se potkraj XIX. st. Među izumiteljima koji su se bavili tom idejom ističe se i hrvatski izumitelj → Slavoljub Eduard Penkala. On je 1908. u Budimpešti prijavio patent pod nazivom Uređaj za uzgon i napredovanje u zraku i na vodi, koji je bio koncepcije slične današnjim lebdjelicama. Godinu dana poslije Penkala je patentnom uredu u Budimpešti prijavio usavršenu inačicu svojega izuma, Uređaj za podizanje u zrak i napredovanje. Međutim, ne postoje potvrde da je Penkala ostvario svoje konstrukcije lebdjelica.









Prvim se funkcionalnim ostvarenjem lebdjelice smatra konstrukcija austrougarskoga mornaričkog oficira → Dagoberta Müllera von Thomamühla. Intenzivno radeći na izgradnji plovila na zračnome jastuku, u Puli je Mornaričko-tehničkom odboru 1915. prijavio Studiju za projekt motorne brodice visokih sposobnosti za klizenje površinom. Odbor je studiju prihvatio na osnovi pozitivnih rezultata ispitivanja s modelom u manjem mjerilu, te je već iste godine u jednom od natkrivenih navoza Pomorskog arsenala u Puli započeta gradnja prototipa.







Drvena je lebdjelica imala četvrtast trup duljine 13 m i širine 4 m, koji je bio ravna dna, a zaobljen odozgo. Bila je opremljena četirima zrakoplovnim motorima koji su tjerali dva brodska vijka uronjena u vodu, te petim motorom kojim se zrak upuhivao ispod trupa. Uzgon potreban za djelomično uzdizanje iznad površine postizao se kombinacijom zračnoga jastuka ostvarenog upuhivanjem zraka ispod trupa, te aerodinamičkoga djelovanja trupa nalik krilu zrakoplova, do kojega dolazi pri određenoj brzini plovidbe. Zbog uronjenih brodskih vijaka nije imala amfibijska svojstva današnjih lebdjelica. Naoružana kao brz torpedni čamac dvama torpednim lanserima, lebdjelica je pri pokusima u pulskom zaljevu postizala brzinu veću od 32 čvora. Ipak, sklopljena od improviziranih dijelova i nedovoljno razrađene konstrukcije, lebdjelica nije zadovoljila mornaričke vlasti, koje su 1916. potpuno obustavile projekt.

Prva lebdjelica konstrukcijom i svojstvima nalik današnjima izgrađena je tek 1959. prema patentu engleskoga izumitelja Christophera Cockrella (1910–99).

Izniman teorijski i praktičan doprinos razvoju ekranoplana dao je riječanin → Robert Ljudvigovič Bartini, koji je, radeći u sovjetskom konstruktorskom birou Berijev, zaslužan za prototipove takvih lebdjelica Berijev Be-1 (1961‒64) i Bartini Berijev VVA-14 (1972).