minolovac, brod namijenjen za otkrivanje i uništavanje mina radi omogućivanja prolaza brodova kroz minirano područje te za mirnodopsko razminiranje minskih polja. Za razliku od suvremenijega lovca mina, ne raspolaže sustavima za otkrivanje i uništavanje pojedinačnih mina, već djeluje nad cjelovitim miniranim područjem. Manji minolovci i pomoćni brodovi koji se rabe za istu namjenu nazivaju se drageri.

Potreba za minolovcima javila se potkraj XIX. st. kada su se počele više rabiti sidrene kontaktne pomorske mine. Isprva su dva minolovca s pomoću vitala i užadi za sobom vukla minolovku, koja je mehaničkim rezačem rezala sidrenu užad. Nakon što su isplivale na površinu, mine su se uništavale s pomoću topova maloga kalibra. Razvoj nekontaktnih mina opremljenih senzorima osjetljivima na promjene magnetskoga, akustičnoga, električnoga ili drugih polja uvjetovao je razvoj odgovarajućih minolovaca i načina njihova djelovanja. Kako bi se zaštitili od magnetski osjetljivih mina, minolovci su se isprva izrađivali od drva, a u novije se doba izrađuju od kompozitnih materijala ili austenitnih čelika.

Nakon pojave mina koje leže na dnu ili se sidre na većim dubinama, klasični su minolovci postali neučinkoviti. Stoga su se 1970-ih počeli graditi lovci mina opremljeni tegljenim sonarima i sonarima ugrađenima na dno brodskoga trupa, robotiziranim podvodnim plovilima s kamerama i sonarima i drugim pomagalima za identificiranje i uništavanje pojedinačnih mina.

U razdoblju do kraja II. svj. rata, ratne mornarice Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, odn. Jugoslavije i NDH raspolagale su kombiniranim brodovima za polaganje i uništavanje mina (minopolagačima-minolovcima), koji su dijelom izgrađeni i u brodogradilištima na hrvatskoj obali Jadrana. (→ minopolagač)

Kako bi se nakon II. svj. rata razminirao jadranski akvatorij, JRM je trebao veći broj minolovaca. Isprva su za te namjene prenamijenjene ribarske koćarice (drageri) te angažirani minolovci dobiveni ratnim reparacijama. Prva serija novogradnji za JRM u poslijeratnom razdoblju bili su minolovci građeni u brodogradilištima u Trogiru, Korčuli, Puntu i Malome Lošinju. Do 1948. u službu je stavljeno deset takvih drvenih brodova klase M-101 istisnine 90 t, potom i šest brodova klase M-111 istisnine 110 t. Do kraja 1950-ih izgrađeno je još sedam minolovaca klase M-117 istisnine 120 t, te četiri minolovca građena prema uzoru na britansku klasu Ham (M-141 do M-144) istisnine 150 t. Osim toga, JRM je 1957. nabavio tri velika odobalna francuska minolovca klase Sirius (M-151 do M-153) istisnine 424 t, a prema modelu tih brodova je 1960. izgrađen još jedan u Malome Lošinju (M-161).













Potkraj 1970-ih JRM je pokrenuo projekt izgradnje suvremenoga lovca mina. U → Brodarskom institutu izrađen je pretprojekt, pripremljena sekcija za ispitivanje otpornosti opreme na udar, a u velolučkom brodogradilištu Greben i splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata (→ Brodosplit) izrađeni su kalupi za lijevanje trupa iz staklom ojačane plastike. Projekt je prekinut izbijanjem Domovinskoga rata. Ipak, za potrebe HRM-a izgrađen je 2006. u brodogradilištu Montmontaža – Greben u Veloj Luci manji lovac mina LM-51 Korčula. Taj stakloplastični brod, projektiran u Brodarskom institutu, istisnine je 180 t, duljine 26 m, širine 6,8 m, s 14 članova posade, a opremljen je sustavom podvodnoga motrenja koji obuhvaća tegljeni i pramčani sonar te podvodno protuminsko plovilo.

JRM je raspolagao i nizom riječnih minolovaca. Početkom 1950-ih izgrađena su 24 broda klase RML-301 duljine 20 m u Mačvanskoj Mitrovici, a šest brodova klase RML-331 duljine 27 m, projektiranih u Brodarskom institutu, izgrađeno je u beogradskom brodogradilištu Brodotehnika 1976−80. Dva riječna minolovca klase RML-301 danas služe u sastavu Riječne bojne Hrvatske kopnene vojske kao patrolni (ophodni) brodovi PB-91 i PB-93, dok je PB-92 prenamijenjen za civilne svrhe.