Autor: T. Pušić
Objavljeno:
Ažurirano: 22. srpnja 2020

njega tekstila, tehnološki procesi i postupci obradbe s ciljem očuvanja i poboljšanja prvobitnih svojstava tekstilnih proizvoda. Naziv je preuzet iz njemačkoga (Textilpflege) i engleskoga jezika (textile care ili texcare).

Problematika njege tekstila počela se aktualizirati 1950-ih, a 1963. u Parizu je utemeljeno Međunarodno udruženje za označivanje njege tekstila (Groupement International d’Etiquetage pour l’Entretien des Textiles ‒ GINETEX), sa svrhom donošenja jednoznačnog i na međunarodnoj razini primjenjivog i razumljivog sustava označivanja njege tekstila s pomoću simbola. Tekstilna poduzeća dužna su staviti odgovarajuće simbole na privjesnicu proizvoda, iz koje će korisnici moći iščitati način održavanja i njege.

U suradnji s Međunarodnom organizacijom za normizaciju (International Organization for Standardization ‒ ISO) 1991. objavljena je i prva međunarodna norma ISO 3758: Textiles – Care labelling code using symbols, koja propisuje pet osnovnih simbola za postupke njege: pranje, bijeljenje, sušenje, glačanje i profesionalnu njegu. Važne pojedinosti provedbe pojedinih postupaka njege naznačene su dodatnim oznakama unutar ili pokraj osnovnoga simbola (npr. za temperaturu, intenzitet obradbe, kemijsko sredstvo i dr.), kako bi se izbor postupka mogao prilagoditi karakteristikama proizvoda. U skladu s razvojem novih tekstilnih materijala, obradbom te okolišnom problematikom, norma ISO 3758 u XXI. st. nekoliko je puta bila revidirana, a u Hrvatskoj je prihvaćena 2005. kao HRN EN ISO 3758: Tekstilije – Označivanje njege primjenom simbola.

Pranje

Proces pranja u oznaci njege simboliziran je kadicom uz naznaku temperature, intenziteta i načina obradbe (ručno ili strojno). Pranjem se s tekstila uklanjaju nečistoće u vodenom mediju pri čemu važnu ulogu imaju četiri čimbenika: temperatura, vrijeme, mehaničko djelovanje i sredstvo za pranje. Njih je 1959. procesno-teorijski povezao kemijski inženjer Herbert Sinner. Tisućljećima je pranje tekstila bio jednostavan postupak namakanja tekstila u vodi, potom uz dodatak pepela, a mehanička komponenta ostvarivala se gaženjem, ribanjem, gnječenjem i trljanjem. Grčki liječnik Galen u II. st. spominje sapun i opisuje ga kao sredstvo za pranje. Arapi su u VII. st. unaprijedili proizvodnju sapuna, koja se potom počela širiti u europske zemlje. U XVII. st. središte proizvodnje sapuna postao je Marseille. U Dubrovačkoj Republici sapun se proizvodio kuhanjem pepela i masnoća uz dodatak soli i mirisnih ulja. Zagrebački ceh sapunara u grupaciji s mlinarima i pekarima osnovan je 1818., a obrtničku radionicu za proizvodnju sapuna u Osijeku osnovao je 1894. Samuel Reinitz (iz nje se razvilo poduzeće → Saponia). Prvi hrvatski prašak za rublje i plavilo izumio je → Eduard Penkala (sv. 1) oko 1910., a proizvodio se u tvornici kemijskih proizvoda Elevator.

Šestinske pralje, 1937.

Mlin s praljama u Vrapču, oko 1902.

U Zagrebu se rublje davalo na ručno pranje šestinskim praljama sve do 1960-ih, kada su se počele otvarati obrtničke praonice u kojima se pralo s pomoću strojeva za pranje s centrifugama, a potkraj 1960-ih i strojevima za kontinuirano pranje. Kućanske perilice rublja u Hrvatskoj su od 1963. proizvodile udružene tvornice Goran i Kontakt (današnji Končar – Kućanski aparati) u suradnji s njemačkim poduzećem AEG. Razvoj strojnoga pranja iziskivao je i inovacije u sredstvima za pranje, uvođenje sintetskih tenzida i dodataka koji u sinergiji s baznim sastojcima pridonose kvaliteti procesa. Prvi prašak Peresam proizveden je 1950. u tvornici Labud u Zagrebu (→ Meteor grupa ‒ Labud). U osječkoj tvornici Saponia 1956. proizveden je prvi sintetski prašak za pranje bijelog i šarenog rublja Plavi Radion, a 1968. praškasti deterdžent na bazi biološki razgradivih tenzida i enzima, Faks helizim. Saponia je u postupku dobivanja ekološke oznake EU Ecolabel za praškaste i tekuće deterdžente, koja je 2016. dodijeljena i poduzeću Ecology 108 iz Pule za deterdžent EcoBianco. (→ sapuni i deterdženti)

Deterdžent Plavi Radion proizveden u tvornici Saponia, 1956., Muzej Slavonije Osijek

Šestinčanke na potoku,, rad Slavka Tomerlina

Bijeljenje

Simbol za bijeljenje u obliku trokuta upućuje na mogućnost obradbe tekstila sredstvima na bazi kisika ili klora prije, tijekom ili nakon pranja, a radi uklanjanja mrlja ili povećanja bjeline.

Sušenje

Kvadrat je simbol za proces sušenja kojim se nakon pranja uklanja preostala voda s tekstila. Krug u kvadratu simbolizira sušenje u stroju pri čemu jedna ili dvije točke upućuju na maksimalnu temperaturu (60°C ili 80°C). Linija u kvadratu simbolizira sušenje na zraku, pri čemu od 2008. sušenje u sjenci postaje inačica za sve načine prirodnoga sušenja: u obješenom stanju, bez cijeđenja u obješenom stanju, polegnuto i polegnuto bez prethodnoga cijeđenja.

Glačanje

Glačalo simbolizira proces glačanja u kućanstvu s parom ili bez nje, pri čemu jedna, dvije ili tri točke unutar glačala upućuju na maksimalnu temperaturu (110°C, 150°C ili 200°C).

Stara glačala, početak XX. st.

Profesionalna njega

Krug je simbol za profesionalnu njegu u procesima kemijskoga (P, F) i mokroga čišćenja (W), koji se provode u obrtničkim i industrijskim uvjetima. Kemijsko čišćenje je strojna obradba tekstila u emulzijama organskoga otapala i pojačivača uz primjenu mehaničkoga rada pri temperaturama od 20 do 30°C, nakon čega slijedi ispiranje, centrifugiranje, sušenje i završna obradba.

Prvi način suhoga čišćenja bilo je posipanje odjeće laporastom zemljom i talkom te četkanje. Od XVIII. st. odjeća se namakala u terpentinskom ulju, od XIX. st. u benzenu, benzinu, gasolinu ili petroleteru, te teškom benzinu (engl. white spirit). Prve kemijske čistionice u Hrvatskoj počele su se otvarati na prijelazu iz XIX. u XX. st. (u Slavonskom Brodu 1894., u Zagrebu 1902). Početkom XX. st. rabili su se klorirani ugljikovodici, najprije trikloretilen (prvi put u povijesti proizveden u Jajcu 1905), a poslije tetrakloretilen i fluorklorugljikovodici. Razvoj tehnologije bio je usmjeren na eliminaciju većine spomenutih otapala zbog njihova neugodna mirisa, zapaljivosti, toksičnosti, narkotičkog učinka, velike hlapljivosti i utjecaja na oštećenje ozonskoga sloja u stratosferi.

U Hrvatskoj se početkom XX. st. najviše rabio benzin, a nakon II. svj. rata uvode se strojevi za čišćenje s tetrakloretilenom te je ta tehnologija i danas najzastupljenija. U manjoj mjeri rabe se i ugljikovodikova otapala. U svijetu se uz normativno prihvaćena otapala rabe i alternativna (»zelena«) otapala od kojih su najznačajniji glikoleteri, tekući ugljikov dioksid, bromirana otapala i siloksani. Čišćenje u vodi uz dodatak specijalnih deterdženata i aditiva, kao inovativan ekološki postupak, manje rizičan za oštećenje osjetljivih vlakana i bojila, utemeljeno je 1990., a 2005. uvedeno je u normu ISO 3758. Njega tekstila u Hrvatskoj se svim opisanim procesima usklađuje s najsuvremenijim europskim tehnološkim i ekološkim smjernicama.

Literatura

U nakladi Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljeni su udžbenici Njega tekstila. Čišćenje u vodenom mediju (I. Soljačić, T. Pušić, 2005) i Kemijsko čišćenje tekstila i kože (I. Soljačić, T. Pušić, 2013).

 


Ostali podatci
Što pročitati?

Saponia. Kemijska industrija Saponia. Osijek, 1981.

Labud 1947–1982. Zagreb, 1982.

B. Beović: Kako su prali naši stari – voda i pranje rublja kroz povijest. Hrvatske vode, 27(2019) 107, str. 35‒42.

njega tekstila
Osnovni simboli za njegu tekstila

Tehnološki procesi i postupci obradbe s ciljem očuvanja i poboljšanja prvobitnih svojstava tekstilnih proizvoda.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje
Uže područje