oklop, zaštitno sredstvo koje štiti pojedinca, životinju ili napravu od djelovanja protivničkoga oružja. Sačinjen je od jednoga ili više dijelova kao funkcionalna modularna cjelina. Može biti konstrukcijski dio borbenih sredstava (→ oklopna vozila, plovila i letjelice), kada štiti posadu i vitalne sklopove borbenoga sredstva, ili osobni oklop.

Osobni oklop u užem smislu sastoji se od prsnoga, ručnoga i nožnoga oklopa, a u širem smislu obuhvaća i kacigu te štit, koji se obično svrstavaju u širu skupinu obrambenoga oružja. Oklopljene su nekoć bile i životinje, najčešće konji, iznimno i ratni slonovi. U početku se oklop izrađivao od drva, pletera, tkanine i kože, a potom je dobio ojačanja od metala od kojega se u konačnici počeo izrađivati u cijelosti. U ranoj antici su se za izradbu rabili bakar i bronca, a željezo je prevladalo tijekom razdoblja Rimskoga Carstva. Od ranoga srednjeg vijeka do XIII. st. željezo (čelik) se rabilo isključivo za izradbu žičanih oklopa koji su štitili trup (žičane košulje) ili cijelo tijelo. Potkraj toga doba počela je uporaba ljuskastoga oklopa koji je ubrzo zamijenjen pločastim, posebno kod konjanika. Za razliku od njih, pješaci su morali zadržati povećanu pokretljivost, pa su najčešće rabili samo kacigu, a prsni pločasti oklop prihvatili su tek u ranoj fazi razvoja vatrenoga oružja u XVI. st. Potpuno oklopljen, teški konjanik od sredine XV. st. imao je oklop koji je štitio glavu, prsa i leđa te ruke i noge, ne ostavljajući ni jedan dio tijela izloženim. Oklope velike pokretljivosti, neprobojnosti i male težine izrađivali su samo najvještiji i najstručniji obrtnici iz sredina s dugogodišnjom tradicijom u obradbi čelika, a njihove su izrađevine bile dostupne samo malom broju imućnih pojedinaca. Glavna središta proizvodnje potkraj XV. st. bili su Milano, Augsburg, Innsbruck, Toledo i Lyon. Početkom XVII. st. prestali su se rabiti pojedini elementi konjaničkih oklopa (tako nastaje poluoklop, tročetvrtinski oklop), pješaštvo je oklop u cijelosti odbacilo u XVIII. i XIX. st., a u konjaništvu su prsni oklop i kaciga ostali u primjeni do druge polovice XIX. st.







U I. svj. ratu, kada je topničko oružje nanosilo goleme gubitke pješaštvu uporabom šrapnelskih granata, razvijeni su i propisani različiti modeli kaciga izrađenih od prešanoga legiranoga čeličnog lima (npr. kaciga Mk I britanskih i američkih vojnika). U međuratnome razdoblju i tijekom II. svj. rata razvijeni su novi modeli vojničkih kaciga (britanske Mk III, američke M1, sovjetske M-36, SSh-39, SSh-40, njemačke M35, M40 i M42, talijanske Mod. 1933, japanske Mod. 1930/32), kao i tenkovskih, zrakoplovnih (pilotskih) i padobranskih kaciga (njemačke M38, američke M2). Potkraj II. svj. rata i tijekom Korejskoga rata (1950−53) prsnim su se oklopom ponovno počele koristiti američke postrojbe ratne mornarice (izrađen od dorona, tj. umjetne smole ojačane staklenim vlaknima) i kopnene vojske (izrađen od višeslojnoga najlona). Tijekom Vijetnamskoga rata (1968−73) u američkoj je opremi bio bezrukavnik T65-2 u koji su se umetale pločice keramike, od 1976. izrađuju se bezrukavnici Model Y od umjetnih smola ojačanih aramidnim vlaknima (kevlar), a potom i od još otpornijih umjetnih materijala. Tek 1980. u SAD-u je razvijena prva kaciga od umjetnih materijala PASGT, izrađena od aramidnih vlakana.

Oklopi u Hrvatskoj

U razdoblju od doseljenja do kraja narodne vladarske dinastije Hrvati su oklope izrađivali od tvrdo štavljene kože s metalnim dijelovima za ojačanje. Od kaciga isprva je najčešći bio višedijelni tip »na provjesla«, a potom polukalotne (jednodijelne i višedijelne) kacige sa štitnikom za nos. Prema jednom prikazu s početka XIII. st., hrvatsko niže plemstvo bilo je opremljeno oklopima koji nisu nimalo zaostajali za istom bojnom opremom u Europi. Onodobni plemić konjanik nosio je žičani haljetak (usbergo) ili košulju, kapuljaču te rukavice, pločasti ovratnik i poluokruglu tjemenu kacigu (cervelera).







Prikazi oklopa iz razdoblja Krbavske bitke (1493) i drugi potvrđuju da su hrvatski vojnici u to doba nabavljali oklope iz europskih središta. Na nadgrobnoj ploči Nikole VI. Frankopana Tržačkoga (? – 1523) na Trsatu vidi se oklop u punoj veličini nastao 1480-ih u Milanu. Na prikazu iz Iloka, kaciga titularnoga bosanskog kralja Lovre Iločkoga (1459−1524) podrijetlom je iz Francuske, dok ostatak oklopnoga kompleta potječe s kraja XV. st. iz južnonjemačkih radionica, gdje su se miješali utjecaji Milana i Francuske.









Bojna oprema Nikole IV. Zrinskoga (1508–1566), koja se čuva u Beču, pokazuje orijentalni utjecaj, što je vidljivo iz njegove kacige tipa šišak, dok je prsni oklop s pridodanim dijelovima za bedra i ruke identičan europskim primjerima. Potkraj XVI. st. hrvatska Vojna krajina s generalatima u Karlovcu i Varaždinu bila je logistički oslonjena na središnju oružarnicu u Grazu i u slučaju većih vojnih operacija potrebne količine pješačkih i konjaničkih oklopa bile su dodjeljivane postrojbama na granici. Nakon oslobodilačkih ratova protiv Osmanskoga Carstva pješaštvo je pod utjecajem novih europskih doktrina u potpunosti odbacilo oklop, sve do napoleonskih ratova i oružanih sukoba u XIX. st. Jedino je oklopno konjaništvo (kirasiri), zadržalo prsni oklop i kacigu. Dalmatinsko teritorijalno pješaštvo i graničari oružnici u Vojnoj krajini nosili su prsluk na koji su bile prišivene toke ili ilike, oveća metalna puceta kojih je uloga bila više dekorativna nego zaštitna.







Početak I. svj. rata donio je povratak i primjenu čelične kacige koja je postala standardni dio opreme vojnika. Hrvatski vojnici u sastavu vojske Austro-Ugarske nosili su austrijske kacige Berndorf ili njemačke M1916. U međuratnome razdoblju vojska Kraljevine Jugoslavije bila je opremljena francuskim kacigama Adrian M15 i M26, te čehoslovačkim M34.

U II. svj. ratu vojnici NDH isprva su se služili kacigama naslijeđenima od Jugoslavije, zatim su dobili austrijske i njemačke kacige M1916, a tek od 1943. suvremenije M1935 i M1942. Nakon 1945. vojnici JNA u početku su rabili prerađene njemačke kacige M42, a od 1960. u opremu je uvedena kaciga M59/85. domaće proizvodnje.

U Domovinskome ratu 1991−95. pripadnici Zbora narodne garde, odn. HV-a, koristili su se američkim čeličnim kacigama M1, jugoslavenskim M59/85 i istočnonjemačkim M56/76. Od 1994. tvornica → Šestan-Busch iz Preloga razvija i proizvodi protubalističke kacige od aramidnih vlakana, isprva za potrebe HV-a, a potom i za svjetsko tržište. Danas ta tvornica proizvodi stotinjak tipova najsuvremenijih kaciga te je najveći europski proizvođač u tom području. Oružane snage RH imaju u svojoj opremi domaće kacige tipa BK-3, BK-4 i BK-MICH, Antiteroristička jedinica rabi kacige BK-650 i BK-ATJ, dok su pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) opremljeni njemačkim kacigama Schuberth P100F. Osim nošenja protubalističkih prsluka raznih razina zaštite, među kojima i onih domaćih proizvođača, posebnost MUP-a je i uporaba protubalističkih štitova.















