Osijek, Tvrđa, fortifikacijski sustav s nizom vojnih, civilnih i crkvenih zgrada, nastao u XVIII. st. gradnjom modernizirane tvrđave s bastionima. Veličinom i oblikovanjem jedinstven je tvrđavni sklop kontinentalne Hrvatske svoga doba.
Već u prvoj fazi (poslije 1691) građeni su bastioni i pripadajuće kurtine od kamena i opeke, a zemljani nasip dobiven je iskopom opkopa. Najveći zamah imala je faza dogradnje i pregradnje 1712–20., koju je inicirao princ Eugen Savojski, a koja se nastavila do 1750. Ukupno je cijeli sustav bastionskih fortifikacija pokrivao površinu od 80 ha, a gradska jezgra imala je površinu od 15 ha, branjena s osam bastiona. U gradnji su sudjelovali Mathias von Kaiserfeld, Jean Petis de la Croix, Nicolas Doxat de Démoret, Johann Philip von Harsch, Maximilian Eugen Gosseau d’Henef, i dr.
D. Krajnik, M. Obad Šćitaroci: Preobrazba bastionskih utvrđenja grada Osijeka. Prostor, 16(2008) 2, str. 168–179.
Z. Uzelac: Vrhunac razvitka osječkih baroknih fortifikacija. Treća projektna faza 1727.–1731. Doprinos Nicolasa Doxata de Démoreta. Osiječki zbornik 35(2020) 20, str. 27–46.
