pamuk, biljka iz porodice sljezova (Malvaceae), iz roda Gossypium. Od 39 vrsta pamučnih biljaka samo su četiri kultivirane za uzgoj radi dobivanja vlakana: G. hirsutum, G. barbadense, G. herbaceum i G. arboreum. Od vrste G. hirsutum, dobiva se više od 90% pamučnoga vlakna u svijetu. Biljka od koje se dobivaju pamučna vlakna naziva se i pamučika ili pamukovac. Nakon cvatnje razvijaju se čahure veličine oraha, s pregradama u kojima nastaju sjemenke gusto obrasle finim vlaknima. Kada plod dozrije, vlakanca pritišću čahuru koja pukne i otvori se, a ona zbog svoje elastičnosti izbijaju van. Nakon berbe vlakna se odvajaju od sjemenki strojevima (egrenaljke). Nakon egreniranja slijedi čišćenje pamuka od ostataka čahura, lišća i drugih nečistoća te pakiranje u bale.

Pojedinačno vlakno čini jedna izdužena stanica. Vlakna pamuka u pravilu su vrpčasto spljoštena i uvijena oko svoje osi, oblikujući vijuge po cijeloj duljini. Glavni je sastojak vlakna celuloza (82–89%), te mu kemijska svojstva načelno odgovaraju kemijskim svojstvima celuloze. Vrijednost pamuka određuje se prema duljini, promjeru (širini), finoći, zrelosti, elastičnosti, gipkosti, vijugavosti, čvrstoći, sjaju, boji i dr. Za preradbu pamuka kao tekstilne sirovine najvažnije su duljina i finoća. Pamuk je kratko vlakno, duljine 20–40 mm i iznimne finoće, promjera 12–20 μm. O zrelosti vlakna ovisi njegova jačina, vijugavost, finoća i boja. Ako su u doba sazrijevanja vlakna vanjski uvjeti nepovoljni, ne razvije se dovoljno celuloze u stijenki vlakna te ona ostaje tanka, vlakno je ravno i bez vijuga i smatra se nezrelim ili mrtvim. Veće količine takvih vlakana u masi pamuka smanjuju kakvoću proizvoda.

Pamuk je vlakno koje se najviše rabi za tzv. užu tekstilnu namjenu (odjeća, posoblje i kućanski tekstil) te važna sirovina za izradbu tekstilija za mnoga druga područja uporabe. Vrlo kratka vlakna (linters) rabe se za izradbu vate, papira, fitilja, umjetnih vlakana i dr. Sjemenke se prerađuju u ulja i uljne pogače za stočnu prehranu. Danas se pamuk uzgaja u 86 zemalja u svijetu. Godine 2018. proizvedeno je 26,12 milijuna tona, što je približno 23,4% ukupne proizvodnje vlakana; pritom je šest vodećih zemalja, Indija, SAD, Kina, Brazil, Pakistan i Turska, proizvelo oko 48,8% vlakana. Pamuk se počeo uzgajati u Indiji, koja je od XV. st. pr. Kr. do XV. st. bila glavno središte njegove proizvodnje. Iz Indije je prenesen u Kinu, a preko Irana u Srednju i Malu Aziju. U Egiptu se uzgajao u V. st. pr. Kr. Grci su pamuk upoznali 333. pr. Kr., nakon pohodâ Aleksandra Velikoga. U Europu (na Siciliju) su ga donijeli Arapi u IX. st. Došavši u Ameriku, Španjolci su u Meksiku i u Peruu zatekli već razvijenu kulturu pamuka. Na svjetskoj razini postao je najvažnija tekstilna sirovina početkom XIX. st., nakon uvođenja strojnog egreniranja koje je omogućilo znatno povećanje proizvodnje vlakana. Od tada se proizvodnja pamuka različitom dinamikom stalno povećavala do sredine XX. st., od kada se udjel pamuka u opskrbi tekstilnim sirovinama znatno smanjuje zbog sve veće uporabe → umjetnih vlakana.







U Hrvatskoj se uzgoj pamuka nije udomaćio, premda je početkom XX. st. bilo više pokušaja kultiviranja te biljke u okolici Bjelovara i u Dalmatinskoj zagori. Nakon II. svj. rata, potkraj 1940-ih, tadašnja je vlast u želji da Jugoslavija bude neovisna o svim vrstama sirovina u dolini Cetine počela poticati sjetvu pamuka i topole kao sirovina za tvornice celuloze u Banjoj Luci i Loznici. Država je osigurala pamučno sjeme, uzgajivače se educiralo o uzgoju, provodila se kontrola razvoja biljaka i proračunavao prinos. Uzgoj pamuka pokušavan je u dva do tri navrata, ali se ubrzo uvidjelo da uza sve napore nije postignuta ni zadovoljavajuća kvaliteta ni prinos vlakana, pa se odustalo od daljnjih pokušaja proizvodnje. Unatoč tome, snažna → tekstilna industrija u Hrvatskoj, kakva se razvila i bila sve do sredine 1990-ih, u velikoj se mjeri zasnivala upravo na preradbi pamuka kao uvozne sirovine. Od vlakana se proizvodila pređa (predionice Glina i Klanjec), razne vrste konaca (Unitas u Zagrebu i Dalmatinka u Sinju), kvalitetne tkanine za raznovrsne namjene (Tvornica za pamučnu industriju – Tvorpam i Pobjeda u Zagrebu, Pamučna industrija Duga Resa, Čateks u Čakovcu, Lanena industrija Osijek – LIO i dr.), čarape, pletiva i trikotažni proizvodi (Međimurska trikotaža u Čakovcu, Nada Dimić u Zagrebu, Neda u Senju, Velebit u Karlovcu, Galeb u Omišu i dr.). Neke od tih tvornica uspješno rade i danas, ali sa smanjenim kapacitetima, zadržavši samo svoje najpoznatije proizvode. Tako primjerice Tvornica tekstila Trgovišće nastavlja gotovo stoljetnu tradiciju proizvodnje vrhunskih damastnih tkanina. Žakardnim tkanjem dobivaju se dugotrajni, luksuzni i autentični proizvodi. Dezeni nisu otisnuti na površini već nastaju tkanjem, tj. preplitanjem niti osnove i potke što dozvoljava obostranu vidljivost dezena, izuzetnu čvrstoću, izdržljivost u pranju, dugotrajnost i originalan izgled. Neke su tvornice promijenile asortiman, dok su neke nestale nakon razaranja u Domovinskome ratu, ali i nakon neuspješnih privatizacijskih procesa potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih.





