Objavljeno:
Ažurirano: 23. srpnja 2020

Petrokemija d. d., poduzeće za proizvodnju i promet čađa, glina i mineralnih gnojiva osnovano 1968. u Kutini.

Panoramski pogled na Tvornicu gnojiva i akumulacijsko jezero Ilova

Njegovi začetci vezani su uz osnutak tvornice za preradbu prirodnoga plina u čađu Methan d. d. 1926. u Brezinama kraj Lipika, koju je ondje izgradilo njemačko poduzeće Rütgerswerke AG nakon što je u nedalekoj Bujavici početkom XX. st. započelo iskorištavanje prirodnoga plina (metana), koji je služio za rasvjetu željezničkih vagona. U početku se plin u Bujavici punio izravno u željezničke cisterne, a poslije je izgrađen sustav plinovoda do željezničke postaje Brezine. Proizvedena čađa rabila se kao sirovina za proizvodnju ugljika, očišćenoga od pepela, potrebnoga za elektrode za elektrolizu aluminija.

Zbog zastarjelog postrojenja te nekoliko nezgoda, tijekom 1930-ih počela je gradnja nove tvornice. Kako je na području Kutine također pronađen prirodni zemni plin, ondje je 1938. utemeljena tvornica pod nazivom MTC (Methan Thermal Carbon). U osuvremenjenim pogonima za proizvodnju čađe rabilo se znatno manje plina nego prije. Čađa se kao sirovina sve više rabila i u gumarskoj industriji, te se potkraj 1930-ih kapacitet proizvodnje kutinskoga poduzeća znatno povećao. Tvornica je 1939. zapošljavala 38 radnika te proizvela 210 t čađe; u početku je imala četiri ležeće peći, a do 1942. broj peći povećao se na 23.

Uz tvornicu čađe 1940. osnovana je i vapnara, koja je plin trebala za zagrijavanje peći za proizvodnju živoga i hidratiziranoga vapna, sirovine za građevinarstvo (radila je do 1982). Tijekom II. svj. rata proizvodnja je bila znatno usporena, a nakon savezničkoga bombardiranja u svibnju 1945. i zaustavljena. Poduzeće je obnovljeno 1946., od kada je nastavilo djelovati pod imenom Tvornica kemijskih proizvoda (Metan). Tijekom 1950-ih proizvodile su se različite vrste poluaktivnih uljnih čađa, a razmatrala se i proizvodnja visokoaktivnih tipova čađe. Uz čađaru i vapnaru u sklopu poduzeća je 1955. otvorena i glinara, koja je svoju primjenu imala u ljevačkoj, farmaceutskoj, papirnoj, gumarskoj i prehrambenoj industriji te industriji ulja, masti i parafina, u poljoprivredi, građevinarstvu i elektrotehnici. Proizvodnja je u početku iznosila oko 4000 t gline i bentonita na godinu, a deset godina kasnije osam puta više, što je zadovoljavalo potrebe domaćega tržišta, dok se dio izvozio u Europu i Afriku.

Izgradnja postrojenja Amonijak 2 i Urea 2

Tvornicu dušičnih gnojiva u Kutini osnovala je Kemijska industrijska zajednica Zagreb 1959., iako se prijedlog za otvaranje takve tvornice pojavio još prije II. svj. rata, s idejom da se dušična gnojiva proizvode iz zemnog plina i vodika koji nastaje prigodom proizvodnje čađe. Osnivačka prava za izgradnju postrojenja preuzelo je 1965. naftno poduzeće INA. Gradnja je dovršena 1968., a tvornički sklop uvrstio se među deset tada najvećih i najmodernijih u svijetu. Prva sirovina proizvedena u tvornici bio je amonijak, a od njega je proizvedeno prvo dušično kruto gnojivo za široku primjenu urea te ubrzo i dušična kiselina. S kapacitetom od 745 000 t gnojiva na godinu tvornica je zadovoljavala sve potrebe domaćih korisnika, koji su do tada ovisili o nepovoljnim uvjetima uvoza.

Tvornica kemijskih proizvoda postala je 1965. samostalno postrojenje u sastavu poduzeća INA, te je u suradnji s njim u Kutini izgradila i 1966. otvorila moderno visokoautomatizirano postrojenje za proizvodnju aktivne i visokoaktivne čađe, s kapacitetom od 12 000 t na godinu. Zbog automatiziranosti zapošljavala je svega 40 radnika, a zbog modernog sustava filtracije radila je gotovo bez zagađivanja okoliša.

Godine 1968. Tvornica kemijskih proizvoda i Tvornica dušičnih gnojiva ujedinjene su u zajedničko poduzeće INA – Tvornica petrokemijskih proizvoda, koje je ubrzo promijenilo ime u INA – Petrokemija. Sastavnice novonastaloga poduzeća bile su Tvornica čađe, Tvornica gline, Tvornica vapna i Tvornica umjetnih gnojiva. Novonastalo poduzeće tada je zapošljavalo gotovo 2800 radnika.

Panorama Tvornice umjetnih gnojiva, 1969.

Tvornica čađe je tijekom 1970-ih vlastitim inovacijama, promjenom sirovine (ulje umjesto plina) povećala kvalitetu i kapacitet proizvodnje (na približno 22 000 t na godinu). Tijekom 1980-ih godišnja količina proizvedene čađe bila je veća od 30 000 t. Potkraj toga desetljeća završena je i rekonstrukcija dijela tvornice. Uz povećanje proizvodnje na približno 40 000 t čađe na godinu, smanjena je količina potrebnih sirovina, te povećana kontrola procesa proizvodnje i omogućena ušteda energije.

Postrojenje za proizvodnju gnojiva NPK 2 u izgradnji

Od 1977. u suradnji s Tvornicom umjetnih gnojiva Tvornica gline proizvodila je bjelančevinasto-fosforno-mineralni dodatak stočnoj hrani Benural, jeftiniju, a kvalitetnu zamjenu za klasične bjelančevine potrebne za pripremu stočne hrane. Godine 1978. započela je izgradnja novih pogona Tvornice umjetnih gnojiva, koji su pušteni u pogon 1982., kada su proizvedene prve količine sumporne i fosforne kiseline. Nakon završetka izgradnje novoga postrojenja godišnji kapacitet tvornice porastao je na dva milijuna tona gnojiva, što je činilo oko 42% državnih kapaciteta. U drugoj polovici 1970-ih izgrađen je i poseban, suvremeni deponij za zbrinjavanje otpada, jedan od malobrojnih takve vrste u Europi. Potkraj 1980-ih proizvodilo se oko 1,5 milijuna tona umjetnoga gnojiva na godinu, od čega je većina bila plasirana na domaće tržište, a oko 16% na inozemno. Prvo tekuće gnojivo proizvedeno je 1989. i bilo je namijenjeno širokoj uporabi. Na svom je vrhuncu 1985. poduzeće zapošljavalo više od 4400 radnika.

Godine 1990. INA – Petrokemija nastavila je djelovati kao poduzeće s potpunom odgovornošću za proizvodnju i promet čađa, bentonitnih glina i mineralnih gnojiva. U Domovinskome ratu postrojenje za proizvodnju čađe izgubilo je velik dio tržišta, a potražnja se smanjila za tri četvrtine. Znatne gubitke pretrpjelo je i postrojenje za proizvodnju umjetnih gnojiva. Zaustavilo je proizvodnju pojedinih sirovina zbog opasnosti od napada, imalo je poteškoća s dopremom sirovina i otpremanjem proizvoda, no neka se roba bez prekida proizvodila u smanjenim tvorničkim kapacitetima. Nakon rata tvornica je obnovljena te je ubrzo nastavila proizvoditi sve proizvode. Osobito vrijedna je čađara u Iranu izgrađena 1994. vlastitom tehnologijom, godišnjega kapaciteta 15 000 t čađe, koja je bila ostvarenje prvoga međunarodnog ugovora neovisne RH. Godine 1997. INA je Petrokemiju prodala vladi RH, čime je poduzeće postalo samostalno.

Rashladni tornjevi postrojenja Voda 2 snimljeni iz zraka

Postrojenje Amonijak 2 – detalj zračnih hladnjaka

Zbog sve lošijega stanja u državi, poslovanje Petrokemije početkom 2000-ih upalo je u teškoće. Broj zaposlenih u svim djelatnostima smanjen je na manje od 3000. Opskrba plinom bila je gotovo obustavljena, a do normalizacije radnih uvjeta došlo je tek 2002. Dugovi nakupljeni tijekom protekloga desetljeća 2007. pretvoreni su u dodatni vlasnički udio države u poduzeću. Godine 2017. poduzeće je zapošljavalo oko 1500 radnika. Svoje proizvode osim u Hrvatskoj prodaje u još dvadesetak zemalja svijeta, posebno na bližem regionalnom tržištu (Slovenija, BiH, Srbija i Crna Gora).

Panorama tvornice s pogledom na Petrokemijin industrijski željeznički kompleks

Postrojenje Amonijak 2

Ostali podatci
Što pročitati?

D. Pasarić: 40 godina Petrokemije d. d. Kutina, 2008.

Mrežne poveznice
Petrokemija d. d.

Poduzeće za proizvodnju i promet čađa, glina i mineralnih gnojiva.

Opći podatci
Mjesto osnutka
Kutina
Godina osnutka
1968.
Prijašnji nazivi

INA – Tvornica petrokemijskih proizvoda (1968)

INA – Petrokemija (1968–97)

Petrokemija (od 1997)

Povezane osobe
Povezana poduzeća
INA d. d.

Kategorije i područja