pisaći pribor, različite vrste sredstava za pisanje poput grafitnih olovaka, nalivpera, kemijskih olovaka, tehničkih olovaka, flomastera i drugih, te dodatna oprema koju čine tinta i mine za olovke, gumice za brisanje, šiljila i dr.

Najstariji poznati oblik pisaljke kalamus, šuplja zašiljena šipka (pero) od trske, bio je poznat već u antici. Iz toga su razdoblja metalna pera rijetka (brončano pero nađeno je u Pompejima). Nakon pera od trske u srednjem je vijeku u uporabu ušlo ptičje pero, osobito guščje, koje je sve do XVIII. st. bilo najomiljenije sredstvo za pisanje. U srednjem vijeku rabila su se također pera od bronce, srebra i zlata, ali ona su bila rijetka i smatrala su se luksuzom. Izum čeličnoga pera 1780. pripisuje se Williamu Harrisonu iz Birminghama. Usavršio ga je 1830. John Perry, dodavši peru pri vrhu rascjepa rupicu ili zareze. Nalivpero, odnosno pero sa spremištem za crnilo, nastalo je postupno; već 1636. bilo je poznato guščje pero sa spremištem u obliku tanke cjevčice. Frederick Fölsch patentirao je 1809. u Engleskoj prvo pero sa spremnikom. U Njemačkoj su 1824. proizvedena prva zlatna pera s vrškom od rodija, poslije od osmiridija. Prvo nalivpero suvremenoga tipa patentirao je 1884. Lewis Edson Waterman.

Prvu pisaljku s grafitom (za koji se tada smatralo da je vrsta olova) opisao je švicarski prirodoslovac Conrad Gesner 1565. Grafitne olovke pojavile su se potkraj XVI. st. u talijanskim gradovima, a potom u Nürnbergu, koji je dugo slovio za glavno europsko središte u proizvodnji grafitnih olovaka. Hrvatski izumitelj → Slavoljub Penkala (sv. 1) početkom XX. st. izumio je prvu mehaničku olovku, tzv. penkalu (sa slobodnim grafitnim minama, bez potrebe za oštrenjem drvenog oklopa). Tzv. kemijske olovke pišu gustom tintom uz pomoć vrška s metalnom kuglicom, koja vrtnjom prenosi tintu na podlogu i izvlači novu tintu iz spremišta; kao najpraktičnije, te su olovke u suvremeno doba uglavnom zamijenile klasične grafitne olovke i nalivpera.







Pisaći pribor u Hrvatskoj

U srednjem vijeku su se na području Hrvatske za pisanje rabile sve boje koje su bile poznate i u zapadnoj Europi. Tehnologiju pripravljanja boja i proizvodnje pribora za pisanje Hrvati su naslijedili od starosjedilaca, a o novostima u tom polju učili su od domaćih redovnika koji su odlazili u Italiju i druge europske zemlje, kao i od redovnika stranaca koji su dolazili u hrvatske zemlje.

Iz toga razdoblja postoji niz zapisa s receptima za pripravljanje različitih boja za pisanje, a najstariji s područja Hrvatske je dokument o školskoj nastavi iz franjevačkog samostana sv. Frane u Zadru, datiran u XIV. st. U jednom od poglavlja navedeno je 37 recepata za pripravljanje crnila, boje i pergamene te upute za pisanje zlatnom, srebrnom i bakrenom bojom. Tehničke pojedinosti o bojama nalaze se i u ugovoru sklopljenom 1453. između franjevaca iz samostana sv. Eufemije u Rabu i hvarskoga đakona Franje od kojega su naručili brevijar. U spisu riznice splitske katedrale iz 1404., uz ostale predmete koji su bili posebno važni pa su se stoga morali čuvati u riznici, spominje se i »tintarnica od kalcedona ukrašena srebrom, koja je pripadala sv. Dujmu«.

Pribor za pisanje pisari su mogli napraviti sami ili ga kupiti u trgovinama. Dokaz o postojanju takvih trgovina nalazi se u odluci Velikoga vijeća u Dubrovniku iz 1335., u kojoj stoji da trgovci nisu smjeli raditi nedjeljom i crkvenim blagdanom, osim rijetkih, među ostalima onih koji su prodavali pergamenu, pera i tintarnice, što svjedoči o živoj pisarskoj djelatnosti u onodobnom Dubrovniku (u administraciji, prepisivačkim radionicama, školama i dr.).

Prva tvornica za proizvodnju pisaćega pribora u Hrvatskoj razvila se iz manjega industrijskoga pogona za izradbu mehaničkih olovaka prema patentu S. Penkale. On je 1906. s trgovcima braćom Moster osnovao poduzeće Penkala – Edmund Moster & Co. Proizvodni pogon nalazio se u današnjoj Praškoj ulici u Zagrebu, a dvadesetak zaposlenih radnika osim mehaničkih olovaka proizvodilo je sušila za tintu, nosače, crtaći i mjerni pribor i nalivpera. Mehanička olovka postala je prodajni hit u svijetu, a mnogobrojnim narudžbama pridonijela je i reklamna kampanja s prepoznatljivim zaštitnim znakom tvornice – likom čovječuljka šiljasta nosa s velikom penkalom zataknutom za uho. Godine 1909. otvorena je podružnica u Berlinu, dok je domaće i svjetske narudžbe od 1911. pokrivao novoizgrađeni industrijski sklop u današnjoj Branimirovoj ulici. U sklopu drvnoga, metalnoga i kemijskoga odjela uz kompletan su se pisaći i crtaći pribor proizvodile anodne baterije te kuhinjsko posuđe (do 1930), a 1920. otvoren je i pogon u sklopu kaznionice u Lepoglavi, gdje je oko 150 zatvorenika izrađivalo proizvode od drva. Tvornica je tada zapošljavala od 600 do 700 radnika, od čega oko 400 u Zagrebu. Bila je među najvećim proizvođačima pisaćega pribora u svijetu, svoje je proizvode izvozila u više od 70 zemalja.







Nakon Penkaline smrti 1922. izmijenili su se vlasnički odnosi unutar poduzeća. Zbog financijskih je poteškoća 1926. došlo pod kontrolu Prve hrvatske štedionice nastavljajući djelovati pod imenom Penkala, dok je berlinska podružnica nastavila samostalno poslovati kao Penkala Werke A. G. U doba gospodarske krize početkom 1930-ih tvornica se suočila sa smanjenjem izvoza i pojačanom inozemnom konkurencijom, a propašću Prve hrvatske štedionice ostala je i bez financijskoga oslonca pa je 1937. prestala s radom. Dio njezina proizvodnog asortimana preuzela su zagrebačka poduzeća Jela te Marko Šavrić (→ Šavrić), koje je proizvodnju pisaćih artikala potkraj 1950-ih prepustilo poduzeću Grafos iz Zagreba (Tvornica olovaka Zagreb; → TOZ Penkala).







To je poduzeće osnovano 1937. kao trgovačko društvo za proizvodnju i trgovinu potrepštinama za pisanje i crtanje pod nazivom L. & C. Hardmuth, Koh-i-Noor. Vlasnici su mu bili zagrebački Židovi Robert i Šandor Fürst, koji su uložili kapital, Franjo Hardtmuth i Friedrich Herring Frankendsdorf iz Čeških Budĕjovica te Maximilian Lamezan-Salin iz Beča. Isprva je poslovalo u novoizgrađenim pogonima u današnjem Prilazu baruna Filipovića, zapošljavajući oko 50 radnika. Uz ulogu distributivne ekspoziture za prodaju različitih vrsta olovaka, nalivpera i školskoga pribora matične tvornice, djelatnost poduzeća zasnivala se i na doradbi poluproizvedenih drvenih olovaka uvezenih iz Čehoslovačke. Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, nakon čega je temeljito restrukturirano i osuvremenjeno te je proširilo proizvodni asortiman. Do 1970. potpuno je napustilo staru lokaciju, te se preselilo u novoizgrađene pogone u Poljačkoj ulici. U drugoj polovici 1980-ih poduzeće je imalo 45 grupa proizvoda, asortiman od 570 artikala i oko 1000 poluproizvoda. S približno 800 zaposlenih, proizvodilo je gotovo 300 milijuna komada različite robe. Godine 1993. postalo je dioničko društvo, a 2001. preimenovano je u TOZ Penkala. Tijekom 2000-ih poslovanje mu je bilo otežano, a 2015. proglašen je stečaj.







Proizvodnjom uredskoga i školskoga pribora među ostalim bavilo se i poduzeće Günther Wagner za proizvodnju tinte i ostalih uredskih potrepština, osnovano 1934. u Zagrebu kao podružnica njemačkoga poduzeća Pelikan. Nacionalizirano je 1947. kada su mu pripojena poduzeća Lederer Mavro i Kores, a od 1951. nastavilo je djelovati pod nazivom → Karbon, tvornica kemijsko-uredskih i školskih potrepština. Proizvodilo je tintu, tuševe, tempere, vodene boje, ljepila, krede, gumice za brisanje, karbon i indigo-papir, a od 1960. i proizvode za graditeljstvo (disperzivni premazi). Godine 1960. premjestilo je proizvodne pogone u Zaprešić, a potom otvorilo i pogone u Blatu na Korčuli, Bujama i kraj Aranđelovca u Srbiji. Od 1993. nastavilo je raditi kao dioničko društvo, no ubrzo nakon privatizacije dospjelo je u stečaj. Pojedini njegovi dijelovi nastavili su djelovati kao više zasebnih specijaliziranih manjih trgovačkih društava. Pogon u Blatu 2000. postao je Eurokarbon d. d. za proizvodnju boja, ljepila i školskoga i uredskoga pribora, a pogon u Zaprešiću 2001. Karbon Nova d. o. o. za kemijsku, građevinsku industriju, proizvodnju i marketing, no likvidiran je 2012.