Riječka tvornica konopa, poduzeće za proizvodnju brodske užadi i ostale srodne opreme osnovano u Rijeci; jedno od najstarijih poduzeća u Hrvatskoj koje je neprekidno djelovalo 235 godina.

Njezini začetci vezani su uz manufakturu za izradbu brodske užadi koju je, potaknut tadašnjim brzim razvojem riječke brodogradnje, 1764. pokrenuo Nicolò Crespi podrijetlom iz Riminija. Iako je rastuća potražnja za brodskom užadi uvjetovala osnivanje još nekoliko radionica toga tipa u Rijeci, nijedna se osim Crespijeve nije dulje održala. Njegovo uspješno poslovanje potvrđeno je carskim dekretom 1802., kojim je radionica jedina u svojoj grani dobila privilegije. Tada je zapošljavala 16 radnika. Užad se izrađivala uglavnom od konoplje koja se nabavljala u Bologni, Ceseni i Papinskoj Državi, a osim u Rijeci prodavala se u Senju, Dubrovniku i Boki kotorskoj. Nakon Crespijeve smrti manufakturu je preuzeo njegov sin Teodor, koji je, ne snašavši se u okolnostima nastalima promjenom političkih prilika u Rijeci te slabljenjem proizvodnje i trgovine, bio prisiljen prepustiti je oko 1860. Giovanniju Siroli. Novi je vlasnik, prema projektu arhitekta → Emilija Ambrosinija (sv. 3), dao podići 1901. novu, veću tvorničku građevinu na Potoku, pri čemu je dodatno modernizirao pogon nabavom potpuno novoga strojnog parka. Pod nazivom Giovanni Sirola Fabbrica cordaggi tvornica je izrađivala brodsku užad za austrougarsku flotu u Puli, Tvornicu torpeda Roberta Whiteheada (→ Torpedo; sv. 1) i Udruženo brodogradilište i tvornicu strojeva Danubius-Schönichen-Hartmann (→ 3. maj brodogradilište; sv. 1) u Rijeci. U tom se razdoblju proizvodilo 60 do 100 t užadi na godinu. Tijekom I. svj. rata tvornica je dospjela u teškoće, no nakon što se u poslijeratnim godinama oporavila započela je užadi opskrbljivati Kraljevsko ugarsko pomorsko plovidbeno dioničko društvo Adria. Poduzeće je ponovno poslovalo s teškoćama neposredno prije i tijekom II. svj. rata, kada je znatno smanjen broj radnika i opseg proizvodnje. Nakon rata tvornica je zapošljavala približno 30 radnika koji su nastavili proizvodnju užadi od konoplje, no nedovoljno kvalitetne za uporabu u pomorstvu zbog neodgovarajuće sirovine.

Nakon smrti posljednjega vlasnika Sirole 1947. tvornica je bila nacionalizirana, a od 1948. nastavila je djelovati pod nazivom Gradsko užarsko poduzeće. S približno 60 zaposlenih radnika kapacitet tvornice iznosio je 120 do 140 t užadi na godinu. Kako se proizvodnja isključivo od domaće konoplje pokazala suviše riskantnom, 1952. započela je izradba užadi od kokosa, manilske (po gradu Manili na Filipinima) i sisalske (po gradu Sisalu na Yucatánu) konoplje. Osim proizvodnjom užadi kojom su se opskrbljivala brodogradilišta, brodarska poduzeća i ribarske zadruge, tvornica se bavila češljanjem i predenjem konoplje, a jedina je u Jugoslaviji proizvodila katraniranu stupu (kučinu) za šuperenje (brtvljenje) drvenih brodova i čamaca. Osim klasične brodske užadi u asortimanu su bili i drugi proizvodi poput brisača, prostirki, sportskih mreža, ljuljački, bokobrana, ceradnih separacija, pokrivača brodskih skladišta i sl. Gradsko užarsko poduzeće je 1950. pripojeno riječkom poduzeću za opskrbu brodova Brodokomerc, nakon čega je nastavilo djelovati kao Brodokomerc Rijeka – pogon proizvodnje konopa, s istim proizvodnim programom. Broj zaposlenih povećan je 1959. na 150. Zbog nemogućnosti zadovoljavanja intenzivno rastućih potreba brodara, u sklopu poduzeća 1961. osnovan je Pogon brodske konfekcije i užarskih proizvoda u Baškoj. Prvi izvoz proizvoda ostvaren je 1963. u Italiju i Njemačku.

Godine 1968. tvornica se odvojila od Brodokomerca te nastavila djelovati samostalno pod nazivom Riječka tvornica konopa. Početkom 1960-ih uslijedila je modernizacija pogona nabavom novih strojeva i primjenom novih tehnologija (preša za mehaničku izradbu braga, stroj za križno pletenje osmerostruke užadi i dr.). Potom je započela i proizvodnja užadi od umjetnih materijala, koji su na svjetskom tržištu tada već uvelike konkurirali prirodnim vlaknima. Znatno povećana proizvodnja kao i novi urbanistički planovi nametnuli su potrebu preseljenja, pa je početkom 1980-ih podignuta nova tvornica na Škurinju. S približno 400 zaposlenih, osim za potrebe u brodogradnji, pomorstvu i riječnom brodarstvu, tvornica je proizvodila užad i druge proizvode za potrebe željezničkog i cestovnoga prometa, željezara, elektrana, vojske, poljoprivrede i dr. Uz različite vrste užadi, proizvodni program činili su pokrivači brodskih skladišta, čamaca, kamiona i vagona, pojasevi i prsluci za spašavanje, ljestve za penjanje, mreže za dizanje tereta i dr. U tranzicijskome razdoblju tvornica je postupno sve lošije poslovala, smanjivala opseg proizvodnje te je nad njom 1999. proglašen stečaj. Njezina je imovina prodana konzorciju Agrokor, nakon čega je tvorničko postrojenje razrušeno pri izgradnji trgovačkih centara. Poduzeće je likvidirano 2011.