ronilica, manje plovilo namijenjeno kretanju pod vodom, s ograničenom autonomijom od nekoliko sati do jednoga dana, obično uz potporu nekog površinskog plovila, veće podmornice ili helikoptera. Pogoni se elektromotorom napajanim iz akumulatora. Mokra ronilica prevozi jednog ili više ronilaca koji na njoj sjede ili leže (npr. jahaći torpedo), ili se nalaze u naplavljenoj kabini, a izloženi su tlaku vode koja ih okružuje. Takva je diverzantska ronilica, koja služi za prijevoz diverzanata i opreme do mjesta obavljanja zadaće. Autonomija mokrih ronilica ograničena je kapacitetom spremnika zraka te izdržljivošću ronilaca od pothlađivanja, dubina ronjenja (uglavnom do 50 m) također ovisi o roniocima, a brzina je 2–7 čv. Danas su opremljene sustavima za inercijalnu navigaciju, GPS-om i elektroničkim kartama, a za podvodno motrenje do dolaska u područje djelovanja koriste se hidroakustičkim uređajima. Suha ronilica ima čvrst trup s kabinom u kojoj je posada pod atmosferskim tlakom. U vojne svrhe služi za spašavanje posada podmornica suhim načinom, a uz posadu od 2 do 3 člana može primiti 8 do 24 unesrećena. Dubine ronjenja mogu biti i do 1000 m, a podržava je površinski brod, na kojem je smještena do dolaska na mjesto ronjenja.

Pretečom diverzantskih ronilica smatra se jahaći torpedo kojim su se koristili talijanski diverzanti Raffaele Rossetti i Raffaele Paolucci, kada su potkraj I. svj. rata u prepadu na pulsku luku 1. XI. 1918. potopili austrougarski → bojni brod Viribus Unitis, dan prije predan Državi SHS i preimenovan u Jugoslavija.

Potkraj 1960-ih u zagrebačkom Brodarskom institutu za JRM je započeo razvoj dvaju tipova mokrih ronilica R-1 i R-2, a građene su u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata (→ Brodosplit). Uglavnom su namijenjene za prebacivanje diverzanata od matičnih podmornica-nosača do neprijateljskoga položaja.

Diverzantska ronilica R-1 nalik je jahaćemu torpedu, duljine 3,72 m, promjera 0,52 m, s dubinom ronjenja do 60 m, brzinom do 3 čv i doplovom 6–9 nautičkih milja. Namijenjena je prijevozu jednoga diverzanta s aparatom za autonomno ronjenje, koji njome upravlja ležeći iznad čvrsta trupa, zaštićen od vodene struje štitnikom od akrilnoga stakla. Na prednjem dijelu ronilice nalazi se prostor za smještaj jedne ili dviju diverzantskih mina.

Diverzantska ronilica tipa R-2 Mala, istisnine 1,4 t, duljine 4,9 m, a širine 1,22 m pogonjena je elektromotorom snage 4,5 kW napajanim iz olovnog akumulatora, uz brzinu do 6 čv, doplov do 48 nautičkih milja te dubinu zarona do 60 m. Posadu čine dva člana smještena u naplavljenoj kabini, a zaliha zraka u spremnicima dostaje za osam sati ronjenja. Opremljena je sonarom, žiroskopskim kompasom, dubinomjerom i dr., a može ponijeti dvije morske mine mase 50 kg.







Ukupno je u Splitu do 1984. proizvedeno 14 ronilica tipa R-1 i 18 ronilica tipa R-2, dijelom za izvoz (Švedska, Libija). Dvije ronilice modernizirane 2008 (R2-M) u sastavu su HRM-a.

Na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva od 2005. djeluje laboratorij za podvodne sustave i tehnologije LABUST, u kojem tim znanstvenika predvođen Zoranom Vukićem istražuje i razvija primjenu daljinski upravljanih i autonomnih bespilotnih robotiziranih ronilica.