svila, tanko prirodno filamentno vlakno (vlakno velike duljine, više stotina metara) koje se dobiva odmatanjem s čahure (kokona) uzgojenoga leptira dudovoga svilca (Bombyx mori).







Najveći proizvođač i izvoznik svile je Kina (oko 80% svjetske proizvodnje), potom slijede Indija, Japan i Južna Koreja. Najviše svile uvozi se u Europu i SAD, a među europskim zemljama najveća je potrošnja u Njemačkoj, Italiji i Švicarskoj. U svijetu se 2018. proizvelo 164 000 t sirove svile, što je 0,15% ukupne svjetske proizvodnje vlakana.

Preduvjet za uzgoj svilca je uzgoj bijeloga duda (Morus albe), lišćem kojega se hrani gusjenica. Razvojni ciklus započinje u proljeće kad lista dud. Oplođena jajašca polažu se u inkubatore. Dva do tri dana nakon toga iz njih se izlegu gusjenice, koje nakon što pojedu velike količine lišća tijekom 30–35 dana postignu potpuni rast. Tada počinju izlučivati po dvije fibroinske niti obavijene sericinom te se njima omatati, stvarajući čahuru. Sericin ima ulogu ljepila te osigurava kompaktnost čahure unutar koje se gusjenica preobrazi u leptira. U prirodnome životnom ciklusu razvijeni leptir izlazi iz čahure i reprodukcijski ciklus počinje iznova. Pri uzgoju radi dobivanja svile, leptiri se usmrćuju kako pri izlasku ne bi uništili svilenu nit. Odmatanjem čahure uspijeva se dobiti neprekinuta nit duljine oko 900–1000 m, premda ukupna duljina niti u jednoj čahuri može biti i 4500 m. Takva svilena nit je pretežito građena od bjelančevine fibroina (70–82%), relativno je gruba na opip i neugledna izgleda zbog sericina na površini, a naziva se sirova ili grež svila i u pravilu se kao takva dalje prerađuje tkanjem, rjeđe pletenjem. Sericin se uklanja da bi vlakna dobila glatkoću, finoću i plemeniti sjaj. Takva obradba naziva se degumiranje, a tako dobivena svila degumirana svila. Zbog iznimne finoće vlakana (9–11 µm), proizvodi od degumirane svile imaju plemenit sjaj, iznimna taktilna svojstva i posebnu mekoću. Čvrstoća vlakana je 27–50 cN/tex, a prekidno istezanje iznosi 18–22%; dobro upija vlagu i vodu. Pri dobivanju težih tkanina lijepog i šuškavog pada (svileni brokat i sl.) potrebna je obradba otežavanja svile. Fibroin i sericin su vrlo osjetljivi na djelovanje alkalija, ali i na kiseline i na ultraljubičasto zračenje. Od svile se proizvodi raznovrstan tekstil za odjeću, svečane zastave te ukrasni svileni tekstil.







Domovina svile je Kina, gdje se dudov svilac uzgaja već pet tisućljeća, a umijeće dobivanja svile razvijalo se i njegovalo na carskim dvorovima i držalo u strogoj tajnosti. Zbog toga je Kina imala monopol u proizvodnji svile više od dva tisućljeća. Poznat je Put svile, kopneni prometni smjer kojim je stizala iz Kine preko Dalekoga istoka, Perzije i Bliskoga istoka do Europe. Svilarstvo se iz Kine oko 300. pr. Kr. proširilo u Japan, potom u Indiju, Perziju i Malu Aziju. U Europu se znatnije počelo širiti tek u VI. st., najprije u mediteranskim zemljama.

U nekim hrvatskim krajevima svila se proizvodila već u srednjem vijeku. Rab je 1018. imao obvezu Mletačkoj Republici davati danak od deset funta svile u slučaju da nije imao pet funta čistoga zlata. Benediktinski samostan sv. Andrije u Rabu u XIII. st. bavio se izradbom i tkanjem svile. U Konavlima i na Mljetu svila se proizvodila od XIV. st., kada je Dubrovnik trgovao predenom svilom, a izvozio je u Milano i Lyon. Uzgoj dudova svilca u Istri započeo je sredinom XVI. st.









Od kraja XVIII. st. do prve polovice XX. st. svilarstvo je u hrvatskim krajevima bilo jedna od značajnijih gospodarskih djelatnosti, posebice za vladavine carice Marije Terezije, kada je doživjelo pravi procvat. Država je tada davala materijalnu i novčanu potporu za uzgoj dudova svilca i duda, ali i provodila edukaciju i određen pritisak na seosko stanovništvo da se bavi tom djelatnošću. Godine 1768. objavljen je i prvi priručnik za uzgoj dudova svilca pod nazivom Kratki navuk kak murve sejati.













U tvornicama svile u Osijeku, Zagrebu, Varaždinu i drugim gradovima proizvodile su se svilene tkanine te različito obojeni svileni konac za ukrašavanje narodnih nošnji. Umjetničke kreacije svilenim vezom postale su kulturno nasljeđe narodnih rukotvorina. Da bi se osiguralo dovoljno hrane za prehranu gusjenica, uzgajao se dud, a ta se tradicija u nekim selima Slavonije i sjeverozapadne Hrvatske zadržala do danas. Svilarstvo je u Hrvatskoj najveći procvat doživjelo početkom 1840-ih, kada se u Slavoniji uzgojem dudova svilca bavilo oko 13 000 domaćinstava. Na području sjeverne Hrvatske bilo je važna poljoprivredna i manufakturna grana do 1870-ih, no od 1855. počelo je postupno slabjeti i propadati zbog bolesti dudovih stabala i dudova svilca te sve većega uvoza jeftinije svile iz Kine koji je smanjivao cijenu otkupa čahura. Proizvodnja sirove svile u Slavoniji počela se obnavljati 1920-ih, kada su ponovno otvorene svilane u Varaždinu, Osijeku i Zagrebu. Od 1928. do 1936. izvoz čahura i pojava umjetne svile na tržištu mnogostruko su smanjili cijenu greža, pa se svilarstvo počelo napuštati. Preradba svile i proizvodnja tkanina iz domaćih izvora opstala je još neko vrijeme u Osijeku, no zbog jeftine robe od umjetnih vlakana, svilarstvo se pokazivalo neisplativim. Do danas se održalo jedino u kućnoj radinosti slavonskih, petrinjskih i konavoskih seljanki koje se za vezenje nošnji koriste svilenim koncem proizvedenim u domaćinstvu.





