topničko oružje, vatreno oružje velike ubojite i razorne moći, kalibra i mase, kojim upravlja višečlana posada; kadšto artiljerijsko oružje. Kao i drugo → vatreno oružje, kroz cijev ispaljuje projektile, koristeći se tlakom plinova nastalih izgaranjem barutnoga punjenja. Na objekt napada može djelovati kinetičkim udarom projektila (zrno), rasprskavajućim djelovanjem košuljice projektila (granata, mina) zbog aktivacije eksplozivnoga punjenja, ili nuklearno-kemijsko-biološkim djelovanjem (NKB streljivo). Eksplozivno punjenje projektila može se aktivirati izravnim udarom (trenutnim upaljačem), odloženo (vremenskim upaljačem) ili bliskim prolazom (blizinskim upaljačem). Energija izgaranja barutnoga punjenja u cijevi, osim što služi za potiskivanje zrna, može se iskoristiti i za ponovno punjenje oružja s pojedinačnim opaljenjem (poluautomatsko oružje – suvremeni tenkovski topovi), ili na višekratna ponovna punjenja s opaljenjima koja traju dok topnik drži okidač pritisnut i dok u spremniku ima metaka (automatsko oružje − topovi protuzračne obrane). Danas se topničko oružje uglavnom dijeli prema duljini cijevi, tj. omjeru promjera cijevi (kalibra) i njezine duljine, na topove (1 : 30−70), top-haubice (1 : 20−40), haubice (1 : 12−30) i minobacače. Kalibar se isprva izražavao masom zrna u funtama, a danas se izražava u inčima ili milimetrima. U XX. st. rabljeni su kalibri 20–460 mm. Osim kalibra i duljine cijevi, koji izravno utječu na domet, brzinu zrna, preciznost i probojnost, važan element razlikovanja topničkih oružja su granične mogućnosti elevacije cijevi, koja određuje balističke značajke, tj. kut pod kojim projektil napada cilj. S obzirom na namjenu, topničko oružje može biti zemaljsko (poljsko i gorsko te protuoklopno), tenkovsko, zrakoplovno, protuzrakoplovno, brodsko i obalno, a s obzirom na kalibar cijevi lako, srednje i teško. Topničko oružje (osim brodskoga, tenkovskoga, zrakoplovnoga) razvrstava se i na nepokretno (stacionarno) i pokretno oružje; potonje može biti prijenosno, vučno i samovozno.







Razvoj u svijetu

Topničko oružje pojavilo se u Europi početkom XIV. st., a prva uporaba zabilježena je 1311. pri opsadi Bologne. Isprva se izrađivalo od drvenih ili željeznih kovanih šipki sastavljenih obručima. Daljnji razvoj bio je usporen zbog poteškoća oko izradbe baruta, kao i konstrukcijskih nedostataka. Tek kada je usavršena izradba topova lijevanjem bronce, spriječen je gubitak barutnih plinova, povećan domet, a rukovanje njima postalo je mnogo sigurnije. Prvotna podjela topničkog oružja zasnivala se na masi zrna, odn. kugle (u funtama), te na omjeru promjera kugle i duljine cijevi, prema kojem se oružje nazivalo različito od zemlje do zemlje. Potkraj XV. i početkom XVI. st. provedena je djelomična i teritorijalno ograničena normizacija po ideji njemačkoga cara Maksimilijana I. Habsburškoga (1459−1519). Kuglu mase od 48 do 60 funti ispaljivala je kartauna (omjer kalibra i duljine cijevi 1 : 15−28); onu od 36 funti tričetvrt-kartauna, a od 24 funte polukartauna (1 : 8−12), kao predstavnik razmjerno kratkoga topa. Kolubrina (serpentina ili spingarda) (1 : 32−34) rabila je zrna mase od 9 do 18 funti, a falkoni i falkoneti od 1,5 do 6 funti. Mužari (merzeri) kao oružje s najkraćom cijevi imali su omjer njezina promjera i duljine 1 : 2,5. Sličnu su standardizaciju slijedile i druge zemlje, a tek kada su kamene kugle zamijenjene metalnima, kalibar je postao stalna veličina. Početkom XIX. st. topničko oružje izrađivalo se isključivo od željeza, a snažno se razvilo uvođenjem topova s ižlijebljenim cijevima (1855. u Velikoj Britaniji), te primjenom zatvarača kojim je omogućeno stražnje punjenje. U Francuskoj je 1897. uvedena hidraulična kočnica na topu, što je smanjivalo utjecaj trzaja pri opaljenju. Pojavom vučnih motornih vozila u I. svj. ratu topničko je oružje postalo pokretljivije, a tijekom II. svj. rata konstruiran je samovozni top s vlastitim pogonom.

Topničko oružje u Hrvatskoj

U hrvatskim krajevima topovi se spominju od sredine XIV. st., u Dubrovniku 1351., a u Trogiru 1381. U sljedećem razdoblju, s obzirom na to da su topovi, streljivo i barut bili razmjerno skupi, nabava topova nije se odvijala ravnomjerno u svim krajevima. U drugoj polovici XVI. st. sve utvrde Kraljevine Hrvatske zajedno raspolagale su s manje topova (147) od samoga grada Dubrovnika, gdje je 1529. bio 441 top, a 1614. godine 246. U to se doba spominju: → bombarda, top, kolubrina, falkonet, polufalkonet, bombardela, smirilj, spingarda i mužar. Slično stanje vladalo je i na području Dalmacije, sve do mletačke izgradnje bastionskih utvrda od Zadra do Kotora potkraj XVI. i sredinom XVII. st. U istome je razdoblju provedeno i osposobljavanje prvih domaćih rukovatelja – topnika.







Prve domaće ljevaonice topova spominju se u Dubrovniku 1410., gdje se izradba raznoga topničkog oružja nastavila bez prekida do kraja XVIII. st. Svojim umijećem u službi Dubrovačke Republike posebno se istaknuo → Ivan Krstitelj Rabljanin (oko 1470−1540), čiji su topovi ostali u višestoljetnoj uporabi. U XVI. st. spominju se i ljevaonice topova u Varaždinu, Zagrebu i Senju (→ ljevarstvo), ali bez znatnije proizvodnje, pa se u skladu s tim većina topničkoga oružja u hrvatskim zemljama nabavljala iz Venecije i njemačkih zemalja.

















Osmanska država koja je vladala dijelom hrvatskih zemalja imala je topničko oružje većinom zaplijenjeno u sukobima s austrijskom vojskom ili Mlečanima. To je oružje bilo raspoređeno po utvrdama, a u slučaju potrebe uzimalo se iz utvrda i rabilo u napadima, npr. na Bobovac 1463., Knin 1522., Herceg-Novi 1539., Viroviticu 1552., Bihać 1592., Sisak 1593., Šibenik 1647., Split 1656., Kotor 1657., Sinj 1687. i 1715.







Austrijsko topništvo doživjelo je temeljit preustroj sredinom XVIII. st., što je utjecalo na postrojbe raspoređene u hrvatskim krajevima. Postignuto je ujednačenje, odn. smanjenje broja različitih tipova oružja te su se rabili topovi od 24 funte (bivša polukartauna), 18 funti (duga serpentina), 12 funti (četvrtkartauna, kolubrina ili serpentina), 6 funti (falkon), 3 funte (falkonet), te haubice od 7 i 10 funti. Nakon napoleonskih ratova pojavili su se topovi M.1822 od 18 funti (kalibar 134,8 mm), minobacač M.1836 od 30 funti (234,6 mm) te haubica M.1842 od 7 funti (144,5 mm).







Konstruktor Josef von Lorenz izradio je 1859. prvo austrijsko topničko oružje s ižlijebljenom cijevi i cijela je serija od 16 topova poslana u Dalmaciju. Iz sredine XIX. st. datiraju i austrijski top Wahrendorff M.1861 sa stražnjim punjenjem, koji je također poslan na položaje na istočnojadranskoj obali, te Lenk M.1863 (90 mm) s prednjim punjenjem koji se smatrao jednim od najboljih topova toga doba. U ratu s Italijom 1866. Vis su branila 82 komada topničkoga oružja, zbog zastarjelosti povučena već 1878−86. Nešto kasnije nastali su topovi M.1875, M.1880 te merzer M.1880 u više izvedbi, od kojih se ističe ona kalibra 280 mm namijenjena za obalno topništvo. Iz Njemačke su za istu zadaću nabavljeni topovi Krupp kalibra 240 i 280 mm, koji su postavljeni oko Pule, a 1914. obrana je dodatno pojačana haubicama Škoda M.14/16 420 mm. Na bojišnicama u I. svj. ratu hrvatski topnici u sastavu austrougarske vojske rabili su topove Škoda M.5/8 (76,5 mm), M.15 (75 mm), haubice M.14 (149,1 mm) i M.16 (100 mm) te merzer M.11 (305 mm).

Prvih godina nakon rata Kraljevina SHS, odn. Jugoslavija raspolagala je srpskim topovima francuske proizvodnje Schnaider-Canet M.1897 (120 mm) i M.1907 (75 mm), austrougarskim topovima Škoda M.5/8 i M.15, haubicama M.14 i M.16, merzerima M.11/16 i drugima.

Nakon 1930. nabavljeno je suvremeno topničko oružje iz Čehoslovačke: topovi Škoda M.28 (75 mm, 76,2 mm i 150 mm); protuzrakoplovni top M.28 (76 mm), haubice M.28 (100 mm) i M.36 (150 mm), protuoklopni top M.36 (47 mm) i merzer M.11/30 (305 mm). Tih godina u Vojnotehničkome zavodu u Kragujevcu modernizirane su haubice M.14/19 i M.16/19.

U II. svj. ratu snage NDH raspolagale su, zbog opstrukcije Italije i slabe potpore Njemačke, vrlo malom količinom topničkoga oružja, posebice u prvim dvjema ratnim godinama. Nešto oružja naslijeđeno je od jugoslavenske vojske, od Njemačke je dobiven protuzrakoplovni top M.31 i češki topovi, zaplijenjeni 1939. Od Italije je dobiveno nekoliko topova M.35 i haubica M.14, a tek je nakon kapitulacije 1943. pribavljen veći broj talijanskih topova M.17 i M.35, haubica M.34 75/18, te minobacača M.35.

Partizani, odn. NOVJ, ustrojili su topništvo iz zaplijenjenoga oružja, npr. njemačkih protuoklopnih topova Pak 97/38 (75 mm), teških poljskih topova sIG 33 (155 mm), gorskih topova GebG 36 (75 mm), teških poljskih haubica sFH 18 (150 mm), talijanskih protuzrakoplovnih topova Breda M.35 (20 mm), haubica Škoda vz.14/19 (100 mm), protuzrakoplovnih automatskih topova Oerlikon 20 mm, lakih minobacača Brixia M.1935 (45 mm), kao i oružja skrivenoga nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. Od 1944. u sklopu savezničke vojne pomoći počela je pristizati znatna količina različita topničkoga oružja, uglavnom sovjetske i američke proizvodnje.

U poslijeratnome razdoblju JNA je iznimnu važnost pridavala topništvu kao rodu. Tijekom duljega razdoblja nabavljale su se različite vrste topničkoga oružja različitih proizvođača, npr. poljski topovi ZIS M-42 (76 mm) i M-46 (130 mm), protuoklopni topovi T-12 (100 mm), haubice D-20 (152 mm) i D-30 (122 mm), samovozne haubice 2S1 Gvozdika (122 mm), te samovozni protuzrakoplovni dvocijevni topovi ZSU-57-2 (2 × 57 mm) sovjetske proizvodnje, američki protutenkovski topovi M1 (57 mm) i teške haubice M114A1 (155 mm) te M2/M115 (203 mm), čehoslovački samovozni protuzrakoplovni dvocijevni topovi Praga M53/59 (2 × 30 mm), švedski protuzrakoplovni topovi Bofors L 70 (40 mm) i dr.













Iz vlastite proizvodnje i po licenci razvijeno je različito topničko oružje. Prvi je bio gorski top M-48B-1 kalibra 76 mm, koji je od 1951. serijski proizvodila novoosnovana tvornica Bratstvo iz Novoga Travnika. Slijedile su haubica M56 (105 mm), proizvedena u istoj tvornici po licenci američke M2A1, te protuzračni trocijevni top M55 (3 × 20 mm), koji je po francuskoj licenci Hispano-Suiza HSS-804 u više inačica proizvodila kragujevačka tvornica Crvena zastava; od 1985. u suradnji s mariborskom tvornicom TAM taj se top proizvodio kao samovozno oružje BOV-3. Najnoviji je bio top-haubica M84 NORA (152 mm), koji se proizvodio u novotravničkoj tvornici. Od minobacača su se u tvornici Bratstvo proizvodili minobacači M-52, M-74 i M-75 (120 mm), M-69 (82 mm) te M-57 i M-70 (60 mm), a u istoj tvornici i protuoklopni netrzajni top M60 BST (82 mm).







U Domovinskome ratu Zbor narodne garde i HV rabili su gotovo sve tipove topničkoga oružja JNA, a koje je bilo zaplijenjeno početkom rata. U tvornici Imostroj iz Imotskoga proizvode se minobacači M93 i M96 (82 mm), razvijeni prema jugoslavenskom M-69, a u → Đuri Đakoviću iz Slavonskoga Broda i minobacači Orion (122 mm) prema jugoslavenskom M-74. Zagrebačko poduzeće Končar Arma razvilo je moderniziranu inačicu haubica D-30 M94 (120 mm). Osim toga, oružane snage RH danas raspolažu argentinskim topovima Citer L33 (155 mm), te njemačkim samovoznim haubicama PzH 2000 (155 mm) nabavljenima 2015. (→ oklopna vozila)