Uzelac, Emil (Milan) (Komárno, Slovačka, 26. VIII. 1867 − Zagreb, 7. I. 1954), vojni časnik, elektrotehnički inženjer i letač, utemeljitelj ratnoga zrakoplovstva Austro-Ugarske Monarhije.

Rodom je iz ličke obitelji, a odrastao je blizu Karlovca, gdje je završio realnu gimnaziju. Diplomirao je topništvo i inženjeriju 1888. na Tehničkoj vojnoj akademiji u Beču. Kao poručnik austrougarske vojske služio je u Puli i Trstu, a poslije se u Zadru istaknuo kao stručnjak za gradnju utvrda. Diplomirao je elektrotehniku na Pomorskoj akademiji u Trstu, stekao čin poručnika Trgovačke mornarice (1896) te plovio po Jadranu i Atlantiku. Stekao je čin natporučnika 1898., a 1900. ušao u zapovjedništvo inženjerije u Celovcu (Klagenfurtu), gdje je 1908. promaknut u čin bojnika. Reorganizacijom ustroja vojske 1909. došao je u dodir sa zrakoplovstvom i uočio prednost zrakoplova nad zračnim brodovima. Uzelac je 1912. položio letački ispit i završio tečaj za ratnoga pilota te imenovan zapovjednikom Odjela zračnih brodova. Kako mogućnosti zrakoplovstva do tada nisu bile prepoznate, Uzelac je preuzeo odgovornost iz temelja izgraditi, osposobiti i opremiti operativno učinkovite zrakoplovne snage. Za svoj je trud i uspješnost višestruko odlikovan. U međuvremenu je završio obuku za pilota slobodnog balona (1914), promaknut je u čin pukovnika (1914) i poslije general-bojnika (1918). Potkraj rata je reorganizacijom zapovjedništva austro-ugarske vojske 1918. degradiran na dužnost zamjenika zapovjednika zrakoplovstva.

Nakon raspada austrougarske vojske, 1920. svoj Memoar o organizaciji vazduhoplovstva u Kraljevini SHS (1920) predstavio je generalskomu zboru vojske nove kraljevine. Iste godine primljen je u vojsku te mu je dodijeljeno mjesto načelnika Odjeljenja za zrakoplovstvo pri Ministarstvu vojske i mornarice. Unatoč tome što je postavio temelje novom zrakoplovstvu, zbog upozoravanja na korumpiranost dijela generala i zbog bliske veze s uglednicima Hrvatske seljačke stranke, 1923. prisilno je umirovljen. Nakon umirovljenja surađivao je sa zemunskom tvornicom zrakoplova Ikarus, vlasnika Demetra Konjovića, gdje je pomagao oko nabave materijala iz Beča.

Osnivanjem NDH, 10. IV. 1941. postaje počasnim generalom Hrvatskoga ratnoga zrakoplovstva, a 25. XI. 1941. odlazi u mirovinu. U povodu njegova 75. rođendana i 30. obljetnice pilotskoga zvanja, 1942. je u Zagrebu priređena svečanost na kojoj su se okupili mnogobrojni njemački, mađarski i hrvatski ratni zrakoplovci iz I. svj. rata.