vatreno oružje, oružje koje kroz cijev ispaljuje projektile, koristeći tlak plinova nastalih izgaranjem barutnoga punjenja. Velika kinetička energija projektila pri izlasku iz cijevi, te konstrukcijske osobine oružja i streljiva daju mu velik domet, preciznost gađanja i sposobnost uništenja cilja, koja je veća ako je projektil punjen eksplozivom koji eksplodira u dodiru s ciljem.

Pojava vatrenoga oružja iz korijena je promijenila vojnu doktrinu, organizacijski ustroj i način borbe (taktiku) podjednako u kopnenoj vojsci i mornarici, a izravno je utjecala na razvoj fortifikacija. Smatra se jednim od događaja koji su obilježili početak novoga vijeka. Izravni prethodnik vatrenoga oružja bio je arapski drveni bacač iz XII. st. (madfaa), koji je imao oblik kraće cijevi s drškom i ispaljivao je projektile veličine oraha. Pojava vatrenoga oružja u Europi zabilježena je 1305. na području današnje Španjolske, odakle se ono postupno širilo po kontinentu (Češka 1310., Škotska 1318., Njemačka 1323., Engleska i Italija 1326., Francuska 1338., Belgija 1339., Rusija 1382). U Hrvatskoj se topničko vatreno oružje prvi put spominje u Dubrovniku 1351. Zbog primitivne konstrukcije i načina proizvodnje, prvotno je vatreno oružje bilo nesigurno i opasno za rukovanje, pa su ga mnoge zemlje nerado uvodile u naoružanje (npr. Engleska tek 50 godina nakon njegove pojave). Unatoč tomu, od XIV. st. ono se vrlo brzo razvijalo, i to kao → streljačko oružje, među koje danas pripadaju pištolj, revolver, kratka strojnica, puška, puškostrojnica i strojnica, te kao → topničko oružje, u koje se ubrajaju minobacač, haubica i top. (→ oružje)