Zagorska industrija vunenih tkanina (ZIVT), poduzeće za proizvodnju tekstila osnovano u Zaboku.

Začetci poduzeća vezani su uz Tekstilnu industriju Milan Prpić u Zaboku koju je 1936. utemeljio industrijalac Milan Prpić zajedno s dioničarima dioničkoga društva Oroslavia. Djelatnost je obuhvaćala proizvodnju prediva i grebenane vune, te tkanina od grebenanoga, češljanog i pamučnog prediva. Tvornica je 1938. zapošljavala više od 400 radnika.







Za II. svj. rata proizvodila je za potrebe NDH i njemačke vojske, ali je surađivala i s partizanima. U prvim mjesecima nakon oslobođenja 1945. radila je uglavnom za vojne potrebe, no već potkraj iste godine prešla je pod nadležnost Ministarstva industrije i rudarstva NR Hrvatske kao poduzeće od općega, državnog značaja. Nastavila je djelovati pod starim nazivom zapošljavajući gotovo isti broj radnika kao i prije rata, no sa zastarjelim strojevima radila je s tek petinom kapaciteta. Zbog potreba tržišta, 1946. udružila se s Krapinskom tekstilnom industrijom iz Krapine i Zagorskom industrijom vunenih tkanina iz Oroslavja u novo poduzeće pod nazivom, koji je dotad nosilo oroslavsko poduzeće, Zagorska industrija vunenih tkanina (ZIVT). Godine 1948. iz njega se izdvojila Krapinska tekstilna industrija, a pridružilo mu se poduzeće Preslica iz Oroslavja. Cjelokupni ZIVT (jedan pogon u Zaboku, dva u Oroslavju) zapošljavao je 1949. 1734 radnika, a sama zabočka tvornica 898 radnika. Potkraj 1940-ih započela je faza obnove izgradnjom novih pogona poput bojadisaonice u Zaboku, te osuvremenjivanjem strojnoga parka.







Godine 1953. razdvojili su se pogoni u Oroslavju i Zaboku. Godine 1954. pogon u Oroslavju počeo je raditi samostalno pod nazivom Oroteks, a u zabočkom ZIVT-u registriran je novi pogon pod nazivom Razvrstaona tekstilnih sirovina i otpadaka. Taj se pogon 1955. odvojio i nastavio djelovati samostalno pod nazivom → Regeneracija, prva jugoslavenska industrija netkanih tekstila. Godine 1956. ZIVT je osnovao pogon tkaonice ćilima u Krapinskim Toplicama, koji se 1959. izdvojio te nastavio djelovati kao samostalno poduzeće. ZIVT je 1961. osnovao i pogon tkaonice u Desiniću koji je djelovao do 1964., kada su strojevi preseljeni natrag u Zabok. Godine 1964. izdvojilo se iz ZIVT-a i poduzeće Dekor za izradu lustera i sličnoga materijala, koje je nastalo iz nekadašnje male uslužne radionice. Sa zagrebačkim poduzećem Tekstil eksport-import ZIVT je 1967. osnovao radnu jedinicu ZIVTEKS za proizvodnju tafting ćilima, koja se iste godine izdvojila u zasebno poduzeće, ali pod nadzorom osnivača.







U prvoj polovici 1960-ih nastavila se modernizacija poduzeća. Izgrađeni su novi pogoni (predionica i tkaonica), nabavljeni novi strojevi, proizvodnja se proširila, a tehnologija unaprijedila. Sredinom 1960-ih ZIVT je zapošljavao oko 1500 radnika. S obzirom na udjel zaposlenih sa završenom srednjom školom od 60%, kvalifikacijska struktura sredinom 1970-ih bila je iznadprosječna za tekstilnu industriju u nas, što je bila posljedica stalnih ulaganja tvornice u školovanje zaposlenika. Financijskom potporom ona je sudjelovala u osnivanju Srednje tehničke tekstilne škole u Zaboku 1960 (od 2006. Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok), koja je bila potrebna i ostalim tekstilnim tvornicama na području Hrvatskoga zagorja, a i cijele Hrvatske.







Tijekom 1970-ih i 1980-ih ZIVT je bio organiziran u OOUR-e, među kojima su primarnu proizvodnu djelatnost obavljali OOUR za proizvodnju pređe i OOUR za proizvodnju tkanina. Vuna se nabavljala u Australiji, sintetičko vlakno u Makedoniji, Sloveniji i Hrvatskoj, a pomoćna proizvodna sredstva kupovala su se od zagrebačkoga poduzeća Chromos i švicarskoga poduzeća Sandoz. U 1980-ima ZIVT je polovicu proizvodnje izvozio, a polovicu prodavao na jugoslavenskome tržištu. Na domaćem tržištu 90% proizvedene tkanine prodavalo se tvornicama konfekcije, a ostalo kao metražna roba u maloprodaji. Predivo se većinom prodavalo tvornicama trikotažnih proizvoda, od kojih je najveći kupac bila tvornica Mura iz Murske Sobote.

Iako je tvornica do kraja 1980-ih solidno poslovala i podmirivala obveze, s promjenama na svjetskome tržištu i s političkom krizom u Jugoslaviji početkom 1990-ih upala je u krizu. Tijekom Domovinskoga rata najvećim je dijelom proizvodila za HV, i to predivo za veste, čarape, rukavice te maskirne tkanine. Godine 1994. dospjela je u stečaj, te je priključena tvornici Regeneracija. Godine 2003. likvidirana je. Nakon prestanka rada, tvornički objekti preuređeni su u javni prostor s komercijalnim sadržajima uz očuvanje objekata izvorne industrijske arhitekture.