zračna jedrilica, bezmotorna letjelica teža od zraka, koja u mirnoj atmosferi klizi zrakom (planira) na račun gubitka visine, tj. smanjenja potencijalne energije. Korištenjem povoljnih usponskih strujanja njezin se let i prelet može učiniti duljim no što bi se to postiglo samo planiranjem. Za polijetanje i dosezanje visine s koje započinje slobodan let zrakoplovna jedrilica koristi se zemaljskom vučom (vitlo, katapult), zrakoplovnom vučom ili vlastitim pogonom (motorna jedrilica).

Zrakoplovno jedriličarstvo je, kao grana sportskoga zrakoplovstva, natjecanje u letenju zračnom jedrilicom, tj. zadržavanju jedrilice u zraku i ostvarivanju duljine puta (prelet), apsolutne visine i brzine na zadanoj ruti. (→ sportsko zrakoplovstvo)

U početcima zrakoplovnoga jedriličarstva pojavile su se jednostavne jedrilice-klizači, letjelice ograničene upravljivosti kojima su ostvareni kratki letovi, a poslije su se počele graditi napredne jedrilice s potpunim sustavom upravljanja sposobne za dugotrajan let. Prvi let bezmotornom letjelicom ostvario je njemački inženjer Otto Lilienthal 1891. Jedrilice su tijekom II. svj. rata imale znatnu vojnu primjenu u transportu ljudi i tereta (zrakoplovni desant), a rabile su se i u selekcijskoj i početnoj obuci vojnih pilota. Prvo svjetsko prvenstvo u jedriličarstvu održano je 1937.

Zračne jedrilice u Hrvatskoj

Prvi hrvatski zrakoplovni jedriličar bio je → Viktor Klobučar, austrougarski časnik i utemeljitelj mornaričkoga zrakoplovstva, koji je jedrilicom-klizačem vlastite konstrukcije pobijedio 1911. na natjecanju u austrijskom Semmeringu.

Hrvatski pilot i nastavnik na Pilotskoj školi u Novome Sadu → Stjepan Hosu od 1916. radio je na konstrukciji jedrilice. Godine 1922. u tome mu se svojim inženjerskim znanjima pridružio → Vladimir Tišma, student tehnike i rezervni vojni pilot. Pronašavši izvore sredstava, dvojac se iste godine preselio u Sisak na poziv ondašnjega fotografa i zrakoplovnog entuzijasta Lipovšića. Trokrilna jedrilica bila je dovršena potkraj kolovoza 1923., kada su njome uzletjeli isprva Hosu, a potom i Tišma, vučeni automobilom na uzvišici sjeverno od Siska.

Istodobno s Hosuovim i Tišminim uspjehom, 1923. su konstruktori → Rudolf Fizir i → Josef Mickl na službi u Novome Sadu konstruirali jednokrilnu jedrilicu, izrađenu u radionici ondašnjega Zrakoplovnotehničkog parka. Pokusni letovi pokazali su prednosti suvremene koncepcije te letjelice, no za nastavak projekta vojne vlasti nisu pokazale zanimanje.

Ludbrežanin Eugen Hajaš započeo je 1924. u podravskom selu Poljancu samogradnju jedrilice Vampyr prema njemačkim nacrtima. Rad na jedrilici prekinuo je 1927., ali je potaknuo meteorologa Stjepana Mohorovičića i zagrebačko Udruženje rezervnih avijatičara na nabavu jedrilice i pokretanje jedriličarske škole u Brdovcu 1930., prve takve škole u istočnoj Europi. Jedan od prvih letača u školi bio je → Drago Balzareno koji je, emigriravši iste godine u Južnu Ameriku, otvorio jedriličarsku školu u Antofagasti u Čileu.







Snažan zamah zrakoplovno jedriličarstvo u Hrvatskoj dobilo je 1938., kada je zagrebački oblasni odbor Kraljevskoga jugoslavenskog aerokluba Naša krila uzeo u zakup prostorije bivše tvornice svile na Samoborskoj cesti 9 u Zagrebu (danas Ulica Božidara Adžije), gdje je uređen Dom Aerokluba s radionicama za popravak motornih zrakoplova, gradnju jedrilica i izradbu modela, kojima je upravljao Milan Heteny. Osnovano je šest jedriličarskih grupa (Lipa, Galeb, Polet, Golub, Meteor, Munja) koje su započele gradnju jedrilica (12 školskih jedrilica Zögling Z-35 i dvije visokosposobne Grunau Baby njemačke konstrukcije, te dvije prijelazne jedrilice Musa Kesedžija). Prvi letovi izvedeni su na livadama južno od aerodroma na Borongaju, jedriličarska škola organizirana je u Posavskim Bregima, a poslije se letenje preselilo na pogodan teren u Svetoj Nedelji. Radionica aerokluba bila je osnova poslijeratnih uspjeha graditelja jedrilica. Prema projektu Frana Hranuellija izrađen je 1948. prototip prve domaće hidrojedrilice, a zagrebački inženjer Boris Vaić konstruirao je 1955. jedrilicu sa zatvorenom kabinom VG-151.

Ipak, prva jedrilica izrađena nakon II. svj. rata u Hrvatskoj i Jugoslaviji bila je Žaba, koju je prema nacrtima poljskoga konstruktora izradila grupa mladića predvođena studentom strojarstva Slavkom Novakovićem u Daruvaru 1946., kada je osnovan Aeroklub Daruvar.

Zrakoplovno-tehnički inženjer → Stanko Obad, rodom iz Pule, zaslužan je za pojavu visokosposobnih jedrilica, prototipovi kojih su izrađeni u zemunskom Ikarusu. Prvu od njih, Musa Kesedžija, konstruirao je 1938., a nakon II. svj. rata, 1949. jedrilicu Orao te 1955. metalnu jedrilicu Meteor koja je, zahvaljujući suvremenoj konstrukciji, postizala vrhunske rezultate.

Najveći je uspjeh hrvatskoga zrakoplovnog jedriličarstva naslov svjetskih prvaka, koji su 1954. osvojili Zvonimir Rain i Božidar Komac u dvosjedu. Godine 1959. Marijan Malčević postavio je, jedreći iznad Ličke Plješivice, visinski rekord tadašnje države, dosegnuvši visinu od 9400 m.

Danas je u Hrvatskoj zrakoplovno jedriličarstvo pod nadzorom Komisije unutar → Hrvatskoga zrakoplovnog saveza. Jedan od uspješnijih samograditelja je Marijan Ivanček, koji je 2003. izradio motornu jedrilicu Sova vlastite konstrukcije. Na 8. prvenstvu Hrvatske u zrakoplovnom jedriličarstvu 2017. sudjelovalo je šest klubova, s ukupno deset natjecatelja.