boksit, crvenosmeđi mineralni agregat, stijena koja pretežno sadržava minerale iz skupine aluminijevih hidroksida i hidroksida željeza. Osnovni su mu minerali gibsit – Al(OH)3, bemit – AlO(OH) i dijaspor – HAlO2, ali i hematit, getit, kaolinit, anatas i rutil. Porozan je, fine zrnate strukture i kompaktan, te nepravilna loma. Osim osnovnih sastavnica, boksiti u manjim količinama sadržavaju i druge elemente poput natrija, kalija, fosfora, kroma, olova, sumpora i dr. Razlikuju se lateritni i krški boksiti. Boksiti Hrvatske, kao i većina europskih, pripadaju krškomu tipu, ishodišni materijal kojih mogu biti netopivi ostatak karbonatnih stijena ili laporoviti proslojci u karbonatnim stijenama, pri čemu je riječ o trošenju na mjestu, ali i o proizvodima trošenja neutralnih i kiselih stijena nanesenih ili pretaloženih u krške depresije, ili o eolskom materijalu terigenog ili vulkanogenog podrijetla nanesenom na karbonatnu podlogu. Boksit se u velikim količinama nalazi na mnogim lokacijama širom svijeta. Ukupne svjetske rezerve boksita procjenjuju se na 55−75 milijardi tona. Svjetske rezerve koncentrirane su u samo 13 zemalja, od kojih Gvineja, Australija, Brazil, Vijetnam i Jamajka imaju više od 70% ukupne svjetske količine boksita. Vodeće zemlje proizvođači boksita 2017. bile su Australija, Kina, Brazil, Indija, Gvineja, Jamajka, Rusija i Kazahstan.
Boksit se rabi u nekoliko svrha, a najvažnija je u proizvodnji → aluminija, odn. glinice (više od 90%) zbog visokog sadržaja hidroksida aluminija. Glinica se kao vrlo tvrd materijal može rabiti i kao abraziv. U naftnoj industriji neke se vrste boksita u obliku sitnih zrna dodaju u isplaku kako bi se omogućio proces hidrauličnoga frakturiranja pri dobivanju plina. Boksiti s povećanim sadržajem silicija rabe se i za dobivanje najkvalitetnijih vrsta cementa zbog brzine kemijske reakcije vezanja betona, povećanja čvrstoće i otpornosti betona na temperature (aluminatni cement).
Rezerve i dobivanje boksita u Hrvatskoj
Boksitna rudišta u RH nalaze se na Kordunu i okolnim područjima, u Lici, Istri, Bukovici, na otocima (Krku, Cresu, Lošinju, Rabu i Pagu), Promini i Moseću, od Sinja do Imotskog, a u novije doba mineraloški zanimljive pojave otkrivene su i na Ravnoj gori, Papuku i Krndiji. Boksit je jedna od najznačajnijih mineralnih sirovina koja se otkopavala u Hrvatskoj. Boksit se u Minjeri, u dolini Mirne jugozapadno od Buzeta, otkopavao još u XVI. st. Procjenjuje se da je otkopano oko 150 000 t boksita u 17 otkopa. Očuvano je desetak otkopa, zajedno s ostatcima pogona za tehnološku preradbu, a otvoreni su plitkim potkopima dugima od 30 do 80 m. Otkopavao se piritni boksit za dobivanje sumporne kiseline, alauna ili stipse. Ti se otkopi tretiraju kao locus typicus odn. lokaliteti najstarijega geološko-mineraloškog opisa i rudarskog iskopa. Nagli porast količine otkopanog boksita u Hrvatskoj uslijedio je nakon I. svj. rata iskorištavanjem istarskih ležišta, te onih na sjevernojadranskim otocima i u sjeverozapadnoj Dalmaciji. U to doba ta su ležišta bila među vodećima u svijetu po otkopanim količinama. Italija je 1938. pridobila 383 000 t boksita (četvrta količina u svijetu), gotovo u cijelosti otkopanog u Istri. U Kraljevini Jugoslaviji iste je godine otkopano 404 570 t boksita (druga količina u svijetu), a od toga je 213 204 t otkopano u Dalmaciji.
U Istri se boksit, osim u dolini Mirne, otkopavao kao aluminijeva ruda u rudnicima kraj Rovinja i Umaga te u labinštini (→ istarski ugljenokopi Raša). U razdoblju 1913−39. proizvedeno je 2 469 402 t boksita, a 1941−44. 960 000 t. Godine 1946. osnovano je poduzeće Istarski rudnici boksita u Rovinju, koje je 1956. proizvelo 235 000 t, a do kraja 1989. još 6,5 milijuna tona. U Istri je do danas otkopano 11,5 milijuna tona u malim, plitkim ležištima nastalima zapunjavanjem vrtača.
Eksploatacija boksita u okolici Drniša i Oklaja započela je 1920-ih i nastavljena je nakon II. svj. rata. Aktivnosti su provodila društva Aluminij, rudarsko i industrijalno d. d. osnovano 1917. te Adria Bauxit osnovano 1920. u Zagrebu. Drniški su rudokopi 1915–41. proizveli 2 402 110 t boksita. Nakon II. svj. rata u okviru poduzeća Boksitni rudnici Drniš, osnovanog 1951., otkopano je oko 2,5 milijuna tona boksita, pretežno u ležištu Kalun. Eksploataciju boksita na području Obrovca obavljali su Francuzi 1928−32. kada je izvađeno oko 60 000 t. Nakon II. svj. rata do 1958. istražne radove i eksploataciju na području Obrovca obavljali su Boksitni rudnici Drniš. Rudnik u Obrovcu osamostalio se 1958. i do 1963. poslovao je pod nazivom Boksitni rudnici Obrovac. Godine 1963. Boksitni rudnici Obrovac pripojeni su poduzeću za razvoj aluminijske industrije Jadral iz Zadra osnovanom 1962., kojemu je 1968. pripojeno poduzeće Boksitni rudnici Drniš. Težište otkopavanja boksita u Hrvatskoj tijekom 1960-ih i 1970-ih bilo je usredotočeno na ležišta u okolici Obrovca, u nekoliko jama i površinskih kopova. Poduzeće Jadral obavljalo je eksploataciju na ležištu Jukići-Đidare blizu sela Razvođe kraj Drniša, jama kojeg se ocjenjuje pogodnom za uređenje i zaštitu kao kulturno dobro. Tvornica glinice povrh Obrovca izgrađena je 1970-ih te je postala sinonimom neuspješne investicije, ponajprije zbog nedostatka boksita prouzrokovanog već iscrpljenim postojećim ležištima.
Procjenjuje se da je do 1990. u hrvatskim ležištima otkopano oko 28 milijuna tona boksita. Boksit se danas eksploatira gotovo simbolično, iz plitkih pripovršinskih ležišta u Istri i Dalmaciji, do desetak tisuća tona na godinu (2018. oko 11 000 t).
K. Sakač: Boksiti Drniša, geološki fenomen i njihovo značenje. Pomorski zbornik, 29(1991) 1, str. 493−521.
M. Šmit: Izgradnja Hrvatske aluminijske industrije. Šibenik, 1997., str. 37−42.
D. Vrkljan: Zaštita hrvatske rudarsko-geološke materijalne baštine. Annual of the Croatian Academy of Engineering, (2019) 1, str. 485−500.
