Brodotrogir d. d., brodogradilište u Trogiru osnovano 1944., kada je ratno remontno brodogradilište Mornarice NOVJ-a s otoka Visa premješteno u Trogir, na mjesto nekadašnjega brodogradilišta za drvene brodove Ante Strojana. Sljednik je bogate i duge brodograđevne tradicije u Trogiru, koja datira, pretpostavlja se, od osnutka naselja. Već u XIII. st. u Trogirskim se spisima spominje pet brodograditelja. Trogirska galija sudjelovala je 1571. u bitki kod Lepanta. U XIX. st. i prvoj polovici XX. st. najznačajnija su trogirska brodogradilišta bila ona obitelji Petrić, Košćina, Katalinić, Strojan, Russo. Prije II. svj. rata u Trogiru je djelovalo nekoliko manjih brodogradilišta koja su uglavnom popravljala drvene brodice; nakon talijanske okupacije 1941., najveće među njima, brodogradilište Strojan preuzelo je poduzeće Cantieri navalli della Dalmazia te počelo graditi manje drvene brodove. Godine 1944. brodogradilište je prešlo u ruke NOVJ-a.
Godine 1947. brodogradilište je ušlo u sastav → Centralne uprave brodogradnje, pod Upravom srednjodalmatinskih brodogradilišta. Najprije su se obnavljale i opremale postojeće radionice, što je pratio i rast broja zaposlenih, pa je 1947. bilo 300 radnika. Brodogradilište se osamostalilo 1948., isprva pod imenom Mosor, ubrzo kao Jozo Lozovina – Mosor. Iste je godine započela izgradnja novih radionica i modernizacija brodogradilišta. Godine 1950. dotad državno poduzeće predano je na upravljanje radnicima. U prvim je godinama uglavnom obnavljalo flotu ratne mornarice. U tom je razdoblju dovršen torpedni čamac Prvijenac, zatim brodovi kojih je izgradnja započela za talijanske okupacije te serija drvenih minolovaca. Gradili su se i drveni brodovi civilne namjene, a 1948. započeli su i prvi radovi u čeliku, uglavnom na popravcima jednostavnih brodova.
Za razvoj brodogradilišta značajno je razdoblje 1951–54., kada se poduzeće usmjerava na izgradnju čeličnih brodova, nabavljen je dok i sagrađeni su velika brodograđevna radionica i glavno skladište. Rekonstrukcija tankera Sisak Jadranske linijske plovidbe 1952. bila je prva veća rekonstrukcija čeličnoga broda, a prvi čelični brod sagrađen je 1956. Uskoro je brodogradilište prestalo graditi u drvu. Godine 1958. isporučena je prva u nizu teglenica za beogradsko Jugoslavensko riječno brodarstvo, slijedile su teglenice za sisački Dunavski Lloyd, putničko-teretni brod Orebić za riječku Jadransku linijsku plovidbu, tanker Obrovac za zadarski Jugotanker i dr. U to je doba bilo zaposleno oko 1000 radnika.
U 1960-ima brodogradilište se dalje širilo i tehnički opremalo, te gradilo tankere, teretne i linijske brodove, oceanske tegljače, plovne dokove za domaće brodare, sve više i za strane naručitelje. Zajedno s ostalim domaćim brodogradilištima, 1968. ušlo je u sastav Jadranbroda (→ Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod).
U 1970-ima slijedile su organizacijske promjene – brodogradilište je konstituirano kao SOUR, u sastavu kojega su djelovali RO Brodogradilište Trogir, RO Brodoremont i RZ Zajednički poslovi. Površina brodogradilišta bila je oko 170 000 m2, s navozima od 200 m × 47 m i 160 m × 20 m, koji omogućuju gradnju brodova nosivosti do 55 000 t. Pritom se stalno povećavao broj zaposlenih (oko 2000 početkom 1970-ih) te je brodogradilište postalo okosnica i pokretač razvoja Trogira i okolice. U svijetu je prepoznato po gradnji teretnih brodova, tankera, plovnih dokova, ali i putničkih brodova i trajekata. Za švedske naručitelje izgrađeni su luksuzni trajekti nosivosti 1500 t Visby (1972) i Gotland (1973), te Stena Jutlandica (1973) i Stena Danica (1974) nosivosti 2000 t. Godine 1985. je za Sudoimport iz Moskve izgrađen dok kapaciteta dizanja 60 000 t za prihvat velikih tankera, ledolomaca na klasični i nuklearni pogon, uz mogućnost samodokiranja.
Od 1989. poduzeće je poslovalo pod imenom Brodogradilište Trogir, a nakon osamostaljenja Hrvatske i privatizacije promijenilo je ime u Brodotrogir d. d. Godine 1991. u brodogradilištu je radilo 2477 radnika. Početkom Domovinskoga rata u radionicama brodogradilišta proizvodilo se i naoružanje i vojna oprema. U novijem proizvodnom programu prevladavaju tankeri, pri čemu se brodogradilište specijaliziralo za tankere srednje veličine nosivosti do 50 000 t. Uz gradnju brodova, nastavlja preinake i remontnu djelatnost, pa je 2006. brod za prijevoz automobila i putnika preinačen u brod knjižnicu Logos hope, dok je putnički brod Vladimir Nazor, izgrađen 1952., preinačen 2011. u modernu jahtu Sea Gull II. Godine 2013. završena je obnova i nadogradnja poluuronjive bušeće platforme Zagreb 1. Godine 2013. brodogradilište je prešlo u vlasništvo investicijskoga društva Kermas Energija, te je 2016. zapošljavalo oko 1000 radnika.
D. Radić: Brodogradilište Trogir. Od zanatske do industrijske proizvodnje. Trogir, 2013.
D. Radić: Trogirska tradicijska brodogradnja. Ethnologica dalmatica, 22(2015) 1, str. 149–196.
Brodogradilište Strojan (1944−48)
Brodogradilište Mosor (1948)
Brodogradilište Jozo Lozovina - Mosor (1948−89)
Brodogradilište Trogir (1989−90-ih)
Brodotrogir d. d. (od 1990-ih)