galijun, ratni i trgovački trojarbolni jedrenjak iz XVI. i XVII. st. Bio je dobrih plovidbenih svojstava, a po obliku trupa i dugom oštrom rilu na pramcu sličan galiji. Prvi galijuni imali su dvije palube, na pramcu kod prednjega jarbola visok kaštel, a na krmi još viši dvokatni kasar. Snast im se sastojala od strmoga kosnika i triju jarbola od kojih je svaki imao po jedan okrugao koš. Pod kosnikom se razapinjalo posrtno jedro, na pramčanom i središnjem jarbolu po dva križna jedra, a na krmenom latinsko jedro. Galijuni su nastali kao posljedica prelaska na dugu plovidbu, kada galijaca (→ galija), kao prijelazni tip od brodova na vesla k brodovima na jedra, više nije bila prikladna za dugu plovidbu. Počeli su ih graditi Španjolci. Najpoznatiji su bili španjolski galijuni, za prijevoz srebra iz Perua i Meksika, te dubrovački galijuni.
Dubrovački galijun XVI. st. bio je namijenjen trgovačkoj plovidbi Sredozemljem, u čemu je zamijenio dotadašnju → koku. Bio je duljine 31 m, visine boka do prve palube 5 m, širine 10,5 m, gaza 4‒5 m, nosivosti 70‒600 t, uz posadu 40‒75 ljudi, te naoružanje 8‒10 snažnih topova (kolubrina i pedrijera) po svakome boku. Pramac ispod kosnika bio je ukrašen drvenom statuom (zvir). Topovi su bili smješteni ispod i iznad glavne palube. Na oplati bokova bila su postavljena vratašca za otvore topovskih cijevi, a na krmi, sa svake strane kormila, nalazio se po jedan top. Galijuni su u XVI. st. sačinjavali velik dio dubrovačke trgovačke mornarice, u prvoj polovici XVII. st. bilo ih je oko 60, od kada im se broj ubrzano smanjuje.
U brodogradilištu Loger u Omišu izgrađena je 2005. replika dubrovačkoga galijuna Tirena, duljine 30 m i širine 7,5 m.
J. Luetić: Dubrovački galijun druge polovine XVI. stoljeća. Anali Historijskog instituta JAZU-a u Dubrovniku, 6–7(1959), str. 129‒141.
M. Kozličić: Hrvatsko brodovlje. Split, 1993.
P. Mardešić: GALIJUN. Pomorska enciklopedija, sv. 2, 1975., str. 510–511.