Lučić, Antun (Lucas, Luchich, Lukić; Anton, Anthony Francis) (Split, 9. IX. 1855 – Washington, 2. IX. 1921), strojarski inženjer, naftno-rudarski poduzetnik i pionir masovne eksploatacije nafte.

Završivši studij strojarstva na Tehničkoj visokoj školi u Grazu 1875., pristupio je austrougarskoj ratnoj mornarici, te je nakon školovanja i obuke u Rijeci (Mornarička akademija) i Puli bio promaknut u poručnika korvete 1878. Iselivši se 1879. u SAD, amerikanizirao je ime u Anthony Francis Lucas. Isprva je u Saginawu kraj Detroita radio na održavanju strojeva u drvnoj industriji, pri čemu je usavršio tračnu pilu. Od 1883. tražio je ležišta bakra, srebra i zlata u Coloradu i Kaliforniji, gdje je neko vrijeme bio zaposlen na željeznici, potom je razvijao opremu za žitne silose u Newport Newsu u Virginiji, te radio u rafineriji šećera H. O. Havemeyera u Brooklynu kraj New Yorka. Otkrivši jedno od najvećih ležišta željezne rude u Sjevernoj Karolini, do 1887. tražio je moguća nalazišta u Južnoj Karolini, Georgiji, Alabami i Mississippiju. Godine 1888. u Washingtonu je otvorio savjetnički ured za rudarstvo i strojarstvo, od 1889. uglavnom je neuspješno tragao za zlatom oko San Juana u Coloradu i u Kaliforniji.

U Louisiani se bavio rudarenjem kamene soli. Kao operativni direktor poduzeća Myles & Co. iz New Orleansa 1893–96. radio je na solnoj domi Petite Anse (Avery Island), gdje je uveo do tada nepoznat način krovinskoga komornog otkopavanja, riješivši odvodnju površinskih voda dugim zasjecima u bočnim stijenama. Bušeći dijamantnim dlijetom, 1896. na Jefferson Islandu, imanju glumca J. Jeffersona, pronašao je veliko ležište kamene soli. Kao samostalni istraživač 1897. na domi Belle Isle primijetio je sumpor, plin i naftom zasićeni pijesak, te razvio pretpostavku o akumulaciji nafte uza solna tijela. Godine 1898. pronašao je veliko ležište kamene soli na Weeks Islandu (Grand Cote), a 1899. na Anse la Butteu ležište soli okruženo naftom zasićenim naslagama.

Potaknut iskustvima iz Louisiane i upoznat s tehnikom bušenja, stupio je u kontakt s P. Higginsom, geologom amaterom koji je tvrdio da se oko dome Big Hill (poznatija kao Spindletop) kraj Beaumonta u Teksasu nalazi naftno polje. U lipnju 1899. zakupio je 268 hektara zemljišta oko te uzvisine i u srpnju počeo bušiti tada rijetkom hidrauličnom rotacijskom bušilicom, no ubrzo je zbog tehničkih i novčanih poteškoća obustavio radove. Kako su vodeći američki geolozi (C. N. Paine, C. W. Hayes, E. W. Parker) odbacivali pretpostavku o nakupljanju nafte uza solna tijela, kao i mogućnost postojanja ležišta u jugoistočnome Teksasu, poduzeće Standard Oil J. D. Rockefellera u veljači 1900. odbilo mu je financirati nastavak istraživanja. Privukavši ulaganja J. M. Guffeya i J. H. Galeya, Lučić je postao manjinski partner te je zakupio više od 6000 hektara terena oko Spindletopa i angažirao poduzeće braće Hamill koje je raspolagalo snažnijom bušilicom. Bušenje je nastavljeno u listopadu 1900., pri čem se za održavanje kanala bušotine i ispiranje otpadnoga materijala prvi put umjesto vode rabila glinena isplaka, a Lučić je konstruirao i protupovratni ventil koji će poslije postati uobičajenim dijelom opreme. Pronalazak nafte 10. I. 1901. na dubini od približno 350 m rezultirao je obilnom erupcijom (12 000 do 16 000 m³ na dan u mlazu visine 60 m) koja je trajala do 19. siječnja, kada je zaustavljena sustavom ventila i cijevi nazvanim »božićno drvce«. Otkriće naftnoga polja kraj Spindletopa, tada daleko najproduktivnijega u svijetu, učinilo je SAD vodećim svjetskim proizvođačem nafte (do tada Rusija). Ujedno je, utemeljenjem više novih poduzeća, okončan monopol Standard Oila na američkome naftnom tržištu. Područje Spindletopa proglašeno je nacionalnom povijesnom znamenitošću 1966.







Godine 1901. Lučić je prodao svoj udio Guffeyu, za čije je poduzeće potom tražio naftu kraj Bryan Heightsa, Damon Mounda, High Islanda i drugdje u Teksasu, te u Louisiani, Alabami, Sjevernoj i Južnoj Karolini, Georgiji i Kentuckyju. Razišavši se s Guffeyem, 1902–05. radio je kao savjetnik britanskoga industrijalca W. Pearsona u Meksiku, otkrivši naftna polja San Cristóbal i Jáltipan na jugu zemlje. Među prvima u svijetu sustavno je razmatrao racionalno iskorištavanje nafte i rizike istraživanja: pri obilasku Spindletopa 1904. upozorio je na pretjerano bušenje (1200 bušotina na površini od približno 80 hektara) i ustvrdio da bi se crpenjem iz manje od deset bušotina moglo dobiti više nafte no što je davalo svih stotinjak tada aktivnih izvora. Nastanivši se 1905. u Washingtonu, kao savjetnik sudjelovao je u naftnim pothvatima u SAD-u, Rusiji, sjevernoj Africi, Rumunjskoj, austrijskoj Galiciji i Njemačkoj, a za I. svj. rata bio je savjetnik američkih vlasti za sumpor, važnu sirovinu u proizvodnji gume.

Iznimno cijenjen u američkim inženjerskim i poslovnim krugovima, poznat pod nadimkom Captain Lucas, bio je član nekoliko strukovnih udruženja, osobito aktivan u Američkom institutu rudarskih inženjera (AIME; od 1919. Američki institut rudarskih i metalurških inženjera), u okviru kojega je 1913. utemeljio Odbor za naftu i plin, kojega je 1913–15. i 1918–19. bio predsjednik. Odbor je odobravao projekte razradbe naftnih ležišta u SAD-u, a tijekom vremena prerastao je u okupljalište najuglednijih svjetskih naftnih stručnjaka; ishodište je današnjega Društva naftnih inženjera (SPE). Za izvanredna postignuća u unapređenju tehnologije i prakse istraživanja i eksploatacije nafte AIME, odnosno SPE od 1936. dodjeljuju medalju »Anthony F. Lucas«.

Lučićeva su zapažanja, smjele pretpostavke i inovativna inženjerska rješenja znatno pridonijela proizvodnji kamene soli i sumpora, a napose pronalaženju i iskorištavanju po tadašnjim mjerilima golemih količina nafte, što je rezultiralo snažnim razvojem moderne naftne industrije i potpunom preobrazbom američkoga gospodarstva. Nafta je ubrzo postala najvažniji energent u industriji i prometu, a sve raširenija primjena te sirovine uvelike je utjecala na promjene u načinu svakodnevnoga života.