Mardešić d. o. o., tvornica za preradbu ribe sa sjedištem u Salima na Dugom otoku, osnovana 1905.

Prvi su joj vlasnici bili njemački poduzetnici Gustav Klink i Emil Laurer koji su vodili poduzeće za konzerviranje ribe u tršćanskom predgrađu Barcoli, s pogonima diljem istočne obale Jadrana. Tvornica je preradbu ribe započela 1907. Već je 1911. godišnje proizvodila 60 000 kutija nesteriliziranih konzervi ribe (prazne limenke dopremale su se iz Trsta, u Salima su se punile prerađenom ribom te se ponovno slale u Trst) te je u suradnji s ribarima usolila 80 t srdela. Nakon I. svj. rata mijenjala je nazive i vlasnike (L. Toreggiani iz Milana, Petrić iz Splita), potkraj 1920-ih preuzelo ju je društvo Neptun d. d. iz Splita (osnovano 1923). U razdoblju između dvaju svjetskih ratova isprva je poslovala s poteškoćama uzrokovanima snažnom konkurencijom na Sredozemlju i slabim plasmanom robe na domaćem tržištu. Zamah proizvodnje, uvjetovan povećanjem ulova srdele i konzumacije ribljih konzervi u zemlji i inozemstvu, zabilježen je 1930-ih kada je tvornica povećala godišnju proizvodnju s 18 t ribljih konzervi i 14 t usoljene ribe (1932) na 128 t ribljih konzervi i 57 t usoljene ribe (1939). Prije II. svj. rata zapošljavala je 55 radnika, a tijekom rata (1941–45) nije radila.

Nacionalizacijom Neptuna (1946), tvornica je postala društveno vlasništvo. U doba okrupnjavanja pogona za konzerviranje ribe oko nekoliko jadranskih središta, 1947. udružila se s tvornicom za preradbu ribe iz Zadra (poslije Adria) u poduzeće pod nazivom Mardešić.







Ponovno pokrenuta proizvodnja već je 1947. gotovo dosegnula predratnu (119 t steriliziranih konzervi i 10 t nesteriliziranih konzervi), iako se zbog dugogodišnjega neulaganja riba prerađivala na zastario način. Čišćenje ribe obavljalo se ručno, salamurenje se odvijalo u betonskim bazenima, riba se sušila na suncu i toplinski obrađivala pod »parnim zvonom«, a limenke su se punile ručno. Tek 1950. je proizvodnju temeljenu na otvorenim ognjištima zamijenilo parno zagrijavanje kotlova za toplinsku obradbu ribe i sterilizaciju ribljih konzervi. Godine 1955. tvornica je nastavila poslovati samostalno pod nazivom Mardešić, dalmatinska tvornica za preradu ribe u Salima – Dugi otok. Nove smjernice za razvoj poduzeća 1959. dovele su do povećanja proizvodnje i broja zaposlenih (100 radnika), pa je prvi put rad bio organiziran u dvije smjene.







Do 1966. razvijena je vlastita flota ribarskih brodova, izgrađena je manja hladnjača (kapaciteta 300 t) s postrojenjem za proizvodnju pahuljastog leda od morske vode, a pušteni su u pogon prva linija za preradbu ribe na Jadranu i linija za salamurenje, strojevi za toplinsku obradbu ribe i automatski zavarivači limenki. Modernizacija postrojenja povećala je proizvodnju koja se sa 619 t steriliziranih konzervi i 113 t usoljene ribe, 1959. povećala na 3687 t steriliziranih konzervi i 1209 t usoljene ribe 1977. Nova modernizacija poduzeća (1978–80) u sklopu koje su izgrađene i nove tvorničke zgrade omogućila je nove rekorde u proizvodnji (5048 t robe 1984) i broju zaposlenih 461 (1985).













Izbijanjem Domovinskoga rata tvornica je ostvarivala sve slabiju proizvodnju zbog gubitka većega dijela domaćeg tržišta te niskih cijena ribljih konzervi na svjetskom tržištu (1994. proizvela je 1563 t steriliziranih konzervi i 104 t ribljega brašna). Kao dioničko društvo djelovala je od 1996. Loše poslovanje dovelo je do stečaja (2001–03) tijekom kojega je smanjena proizvodnja i broj zaposlenih, a velik dio zgrada rasprodan je. Od 2004. djeluje kao društvo s ograničenom odgovornošću, 2006. vlasnikom postaje Jadranski pomorski servis, a od 2017. suvlasnici su francusko poduzeće Chancerelle i zadarski Pilchardus. Godine 2018. tvornica je zapošljavala približno 70 radnika, a proizvela je oko deset milijuna ribljih konzervi.