Jugoriba, poduzeće za izvoz ribe i ribljih prerađevina te uvoz ribarske opreme, sirovina i repromaterijala, osnovano 1947., sa sjedištem u Zagrebu i skladištem u Rijeci.

Poduzeće je bilo jedna od najvećih jugoslavenskih gospodarskih organizacija za vanjskotrgovinsko poslovanje. Osnovano je pod nazivom Riba, a 1950. preuzelo je ime Jugoriba. Bavilo se izvozom ribljih konzervi, svježe i usoljene morske ribe te spužava i koralja. Sredinom 1948. spojilo se s Centroribom iz Zagreba i proširilo poslovanje na izvoz slatkovodne ribe, riječnih rakova, žaba i pijavica. Tijekom 1951–54. postupno je mijenjalo način poslovanja, pa od 1952. više nije izvozilo svježu morsku ribu, a od 1953. ni slatkovodnu ribu, riječne rakove i pijavice. Spužve i koralje prestalo je izvoziti 1955. Od 1956., zbog zahtjeva ribarske industrije kojoj su se naglo povećale zalihe ribljih konzervi, poduzeće je počelo izvoziti isključivo riblje konzerve i prerađevine. Preko Jugoribe svoje su konzerve sardina, skuša, tune i druge ribe izvozile tvornice Adria iz Zadra, Dragonja iz Umaga, Ika iz Ičića, Istra iz Banjola, Jadranka iz Vele Luke, Jakljan iz Dubrovnika, Kornat iz Šibenika, Kvarner iz Maloga Lošinja, Luka Matković iz Bijele, → Mardešić iz Sali, → Mirna iz Rovinja, → Neptun iz Komiže, → Sardina iz Postira, Sirena s Lastova, Sloboda iz Sućuraja i Vrboska s Hvara.







Promet Jugoribe bio je usko vezan uz proizvodne mogućnosti industrije ribljih konzervi i političku situaciju u državi. Tako je razdoblju 1945–49. svojstven bio izvoz ribljih konzervi u Veliku Britaniju i tadašnju Čehoslovačku, i to 80% od ukupne godišnje proizvodnje (1500–2000 t konzervi). Zbog prekida izvoza u Veliku Britaniju, razdoblje 1949–55. obilježilo je osvajanje novih tržišta. Gubitak britanskoga tržišta uvelike je utjecao na izvoz pa je Jugoriba 1951. izvezla samo 700 t konzervi, što je najmanja izvezena količina u povijesti poduzeća. No osvajanje novih tržišta značilo je bolju organizaciju zastupničke mreže, poboljšavanje izgleda i kvalitete ambalaže i ustaljivanje kvalitete proizvoda. Dobri rezultati dodatnog angažmana vidjeli su se već na izvozu 1953. koji je porastao na 2266 t, a iduće godine na 3297 t (rekordna godina u povijesti proizvodnje ribljih konzervi). Nakon 1955. započelo je novo razdoblje koje je obilježilo jednostavnije poslovanje zahvaljujući tržištima na svim kontinentima (najviše u Velikoj Britaniji, SAD-u, Belgiji, Italiji, Saveznoj Republici Njemačkoj, Švedskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Australiji, Bliskom istoku, južnoj Africi, Brazilu i Paragvaju), ali i većim izvozom samih tvornica za preradu ribe. Stoga je ponovno pokrenula izvoz svježe i duboko zamrznute morske ribe, a dio je svoje djelatnosti tijekom vremena preusmjerila i na pružanje usluge zastupanja stranih poduzeća: Wesmar iz Mukiltea u SAD-u (podvodni radari, radari za otkrivanje riba i navigaciju, automatski piloti i elektronički kompasi), Sais iz Züricha, Croklaan iz Wormerveera i Loders & Nucoline iz Londona (biljne masti) te Aromatic iz Stockholma (dodatci za kolače).

Bila je članica Poslovnog udruženja morskog ribarstva SR Hrvatske i SR Crne Gore (1958–68), zatim Poslovnog udruženja ribarske privrede (PU), a potom Poduzeća za unapređenje i razvoj morskog ribarstva Morsko ribarstvo (MORIB), Poslovnog udruženja za dalekomorski ribolov Ribooceanija (od 1976) te Poslovne zajednice morskog ribarstva (POZMOR, od 1978). Djelovala je kao OUR i RO, a 1990. prestala je poslovati.