DIP Turopolje, drvnoindustrijsko poduzeće osnovano 1911. na mjestu današnjeg naselja Turopolje. Osnovna djelatnost poduzeća bila je proizvodnja piljene građe i izradba parketa. Godine 1910. poduzeće Filip Deutsch i sinovi (utemeljeno 1860) kupilo je posjed s 18 697 stabala, nakon čega je na nenaseljenom području Rakitovca počela izgradnja pilane i objekata za smještaj radnika, prvotno nazvanih Kolonija. Sljedeće je godine počela raditi pilana. Proizvodila se rezana drvna građa, uglavnom od hrastovine iz turopoljskih šuma. Uz pilanu je ubrzo niknulo i novo plansko naselje Turopolje, u kojem su do danas sačuvane obiteljske kuće za inženjere građene 1942–43. po projektu → Stjepana Planića (sv. 3). U početcima pilana je zapošljavala oko 300 radnika, a još stotinjak njih radilo je na sječi šuma. Izgrađeno je i oko 10 km pruge za Turopoljski lug kojom su se dopremali trupci.







Nakon I. svj. rata poduzeće je prerađivalo oko 24 000 m³ hrastovih trupaca na godinu, od čega se dobivalo oko 12 000 m³ građe od koje se oko 2400 m³ prerađivalo za parkete. Proizvodilo se i oko 25 000 željezničkih pragova te oko 500 vagona ogrjevnoga drva. Pogon pilani davao je parni stroj od 250 KS. Potkraj 1930-ih količina prerađenoga drva porasla je na 30 000 m³, dok je broj radnika bio oko 500. Izvozilo se u Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Norvešku, Švedsku, Austriju i Alžir. Za II. svj. rata poduzeće je bilo konfiscirano te je djelovalo pod imenom Državno šumsko veleobrtno poduzeće Turopolje. Nakon 1945. provedena je nacionalizacija i promjena imena u Drvno industrijsko poduzeće (DIP) Turopolje. U razdoblju 1950–55. bilo je u sastavu Drvnoindustrijskoga poduzeća Sisak, zatim se izdvojilo i povezalo s galanterijskom organizacijom Vukomerić iz Velike Gorice, a poslije je bilo u sastavu Union drva zajedno sa srodnim organizacijama iz Slavonskoga Broda, Karlovca, Brestovca, Novoselca i Pakraca. Od 1960. poduzeće je djelovalo samostalno. Godine 1958. turopoljsko je poduzeće počelo upravljati šumama u Samoboru, Zagrebu, Remetincu, Velikoj Gorici, Dugom Selu, Zelini, a djelomično i u Lekeniku, Pokupskome, Sisku i Jastrebarskom.







Tijekom 1960-ih i 1970-ih provedena je modernizacija, izgrađena je nova hala pilane, kupljene su nove jarmače i tračne pile. Stari kolosijeci zamijenjeni su jednim velikim poprečnim kolosijekom, što je znatno skratilo pojedine proizvodne procese. Izgrađeni su nova parionica, sušionica, pogon za proizvodnju parketa te dvije brusionice. Tehnološki proces u pilani je potpuno mehaniziran 1969. te su uvedeni transporteri i viličari. U sljedećem desetljeću izgrađene su nova energana, kotlovnica i trafostanica te je nabavljena portalna dizalica na stovarištu trupaca. Proizvodni kapaciteti poduzeća podignuti su na 500 000 m³ rezane građe. Sve veći naglasak stavljao se na proizvodnju lamel i masivnoga parketa, glavnoga izvoznog proizvoda poduzeća.







Privatizacija poduzeća i pretvorba u dioničko društvo, koje je tada imalo 395 radnika, obavljena je 1992–93. Budući da planovi razvoja nisu ostvareni te da većinski vlasnik nije ulagao u obnovu opreme, poduzeće je zapalo u teškoće u poslovanju te je 2002. proglasilo stečaj. Sljedeće je godine pod imenom Pana d. o. o. ušlo u sastav grupe Međimurjeplet iz Čakovca, čime je pokrenuta pilanska i doradbena proizvodnja te proizvodnja parketa. Uz stalnu modernizaciju pilana u Turopolju povećala je svoje kapacitete na oko 1 000 000 m² parketa na godinu s izvozom koji doseže i do 90% proizvodnje. Od 2018. u turopoljske pogone zajednički ulažu poduzeća Pana d. o. o. i Weitzer Parkett d. o. o. u austrijskom vlasništvu.