vatrogasna tehnika, uređaji, oprema i sredstva za gašenje požara, dojavu požara i zaštitu od njega, za različite tehničke intervencije te spašavanje ugroženih ljudi i imovine. Namijenjena je u prvom redu vatrogascima, ali i ostalima koji sudjeluju u gašenju požara ili drugim akcijama.

Podjela vatrogasne tehnike

Vatrogasna tehnika i infrastruktura vezana uz nju dijeli se na vatrogasne nepokretne (stacionarne) uređaje, vatrogasne pokretne uređaje i opremu te sredstva za gašenje požara i vatrodojavne sustave.

Vatrogasni nepokretni (stacionarni) uređaji

Vatrogasni nepokretni (stacionarni) uređaji obuhvaćaju vodovodnu hidrantsku mrežu i nepokretne sustave za gašenje. Hidrantsku mrežu čini cjevovod priključen na vodoopskrbni sustav s armaturama i elementima za opskrbu vodom vanjskih i unutarnjih uređaja (hidranata) raspoređenih na otvorenom prostoru ili unutar objekata. Radni tlak kreće se od 3 do 6 bara, iznimno do 10 bara. Postavlja se u gradovima duž ulica, na trgovima, u parkovima, tvorničkim dvorištima i dr., na udaljenosti do 80 m (vanjska hidrantna mreža) te u građevinama do zidnih hidranata i ormarića (unutarnja hidrantska mreža). Zidni hidrantski ormarić, koji mora sadržavati mlaznicu i cijev za gašenje duljine najmanje 15 m, postavlja se na visinu od najviše 1,5 m i označava oznakom H. U građevinama uz hidrantsku mrežu, koja je stalno napunjena vodom pod tlakom, postoji i mreža namijenjena za brzu dobavu vode iz vatrogasnih vozila na više katove.

Nepokretni sustav za gašenje uglavnom se razvodi unutar građevina, brodova i sl., gdje postoji povećana opasnost od požara ili bi mogući požari uzrokovali katastrofalne posljedice. Sastoji se od izvora ili spremnika sredstva za gašenje, cjevovoda i raspršivača, najčešće razmještenih pod stropom prostora koji se štiti, a aktivira se ručno ili automatski, na pobudu vatrodojavnoga sustava. Stacionarni sustav za raspršivanje vode sa zatvorenim cjevovodom koji se često primjenjuje poznat je pod engleskim nazivom sprinkler.

Vatrogasni pokretni uređaji i oprema

Vatrogasni pokretni uređaji i oprema obuhvaćaju ručne i prijevozne aparate za gašenje požara, vatrogasne cijevi, armature, pumpe, vatrogasna vozila, zrakoplove, helikoptere, brodove, zaštitnu opremu te uređaje i opremu za spašavanje i rad na visini.

Aparati za gašenje požara namijenjeni su početnom gašenju požara. Sadržavaju sredstvo za gašenje koje se pod djelovanjem unutarnjega tlaka izbacuje iz spremnika aparata i usmjerava prema požaru. Razlikuju se prema sredstvu za gašenje (voda, pjena, prah, ugljični dioksid, haloni) i prema masi (prijenosni i prijevozni). U aparate za gašenje požara spadaju brentače, naprtnjače, te tzv. ručni vatrogasni aparati koji se mogu nositi i ručno aktivirati, mase do 20 kg.

Vatrogasne cijevi i armature namijenjene su dobavi sredstava za gašenje i regulaciji njihova protoka do mjesta gašenja. Ubrajaju se u najvažniju vatrogasnu opremu za gašenje požara te dijele na tlačne i usisne. Prazne tlačne cijevi mogu se savijati i motati, te služe za dobavu vode. Uz klasične vatrogasne tlačne cijevi rabe se i tzv. S-cijevi (promjera 28 i 32 mm) na vitlima za brzu navalu, te W-cijevi za zidne hidrante (promjera 25 i 26 mm). Usisne cijevi otporne su na promjenu oblika i namijenjene su crpljenju vode s pomoću centrifugalne (rotacijske) pumpe. Zračno su nepropusne i kod podtlaka u cijevi se ne deformiraju. Vatrogasne armature služe crpljenju vode na izvorištu (usisne košare, hidrantski nastavci, mlazne pumpe), prijenosu vode (spojnice, prijelaznice, sabirnice, razdjelnice, međumiješalice, ventili za ograničenje tlaka) i usmjeravanju vode (mlaznice, ublaživači reakcije vodenoga mlaza, monitori).

Prijenosne vatrogasne motorne pumpe namijenjene su gašenju požara i vatrogasnim intervencijama crpljenja vode (npr. crpljenje vode iz poplavljenih podruma). Sastoje se od pogonskoga motora s unutarnjim izgaranjem koji pokreće centrifugalnu (rotacijsku) pumpu, te postolja za prenošenje na mjesto intervencije. Sastavni su dio opreme na vatrogasnim vozilima bez spremnika vode ili sa spremnikom vode malog kapaciteta. Često rabljene pumpe imaju kapacitet 800 l/min i 1600 l/min pri nazivnome tlaku od 8 bara. Osim standardnih, postoje i specijalne prijenosne vatrogasne motorne pumpe za zapaljive i agresivne tekućine.

Uz vatrogasna vozila kojima je osnovna namjena gašenje požara, postoje i mnoga druga specijalna vozila koja služe u poslovima koje obavljaju vatrogasci (spašavanje s visina, tehničke intervencije, intervencije s opasnim tvarima i dr.). Sastoje se od podvozja (šasije) i nadgradnje. Uz prepoznatljiv izgled i zvučnu signalizaciju, odgovarajućih su tehničkih svojstava kako bi mogla obavljati svoju funkciju (brzina, nosivost, terenska prohodnost, snaga itd.). Obuhvaćaju i specijalna i kombinirana vozila, koja uz spremnike za vodu mogu imati i spremnike za ostala sredstva za gašenje poput praha, pjenila i ugljikova dioksida. Uz vozila koja imaju prijenosnu vatrogasnu motornu pumpu (bez vode ili do 600 l), ostala imaju ugrađenu centrifugalnu pumpu koja se pogoni pomoćnim pogonom vozila. Neka vatrogasna vozila raspolažu i vitlima za brzo gašenje te monitorima. U ostala vatrogasna prijevozna sredstva spadaju zrakoplovi, helikopteri, brodovi, vlakovi posebne izvedbe namijenjeni djelovanju u posebnim slučajevima.

U vatrogasnu opremu spada osobna zaštitna oprema (radna i svečana vatrogasna odora), skupna zaštitna oprema (dodatna osobna oprema kao što su razna odijela za zaštitu od visokih temperatura i opasnih tvari, eksplozimetri i detektori, penjačko i radno uže te izolacijski aparati) te interventna zaštitna oprema vatrogasaca koja pokriva cijelo tijelo i pruža znatno bolju zaštitu (bolja otpornost prema gorenju, veća čvrstoća, itd.), sprave i oprema za penjanje i spašavanje (vatrogasne ljestve, uskočnice i uskočni jastuci, spusnice, užad) i dr.









Sredstva za gašenje požara

Sredstva za gašenje požara su tvari koje se s pomoću aparata, armatura ili sustava za gašenje, uglavnom mlazom, dovode u prostor ili zonu požara, te svojim djelovanjem prekidaju proces gorenja. Kako su za početak gorenja (požara) potrebni goriva tvar, kisik i toplina kojom se goriva tvar zagrijava do temperature paljenja, sredstva za gašenje požara djeluju uklanjanjem barem jednoga od tih uvjeta, tj. ohlađivanjem, gušenjem (smanjivanjem koncentracije kisika) ili inhibicijski (usporavanjem gorenja). S obzirom na agregatno stanje, sredstva se dijele na čvrsta (prah, zemlja, pijesak), tekuća (voda, pjena, neki haloni) i plinovita (ugljikov dioksid, vodena para, neki haloni). Kao sredstvo za gašenje požara mogu poslužiti i eksplozivi s negativnom bilancom kisika (npr. trotil), te priručna sredstva (npr. prekrivači od pamuka ili vune).

Vatrodojavni sustavi

Vatrodojavni sustavi obuhvaćaju skup elemenata funkcionalno povezanih s namjenom ranoga otkrivanja požara, određivanja lokacije požara i davanja zvučnoga i svjetlosnoga signala. Obično se sastoje od vatrodojavnika, vatrodojavne centrale, vatrodojavne mreže (instalacije), izvora električnoga napajanja i alarmnog uređaja. Vatrodojavnici (javljači požara) elementi su koji otkrivaju nastanak požara u određenom području. Ručni vatrodojavnik služi za uzbunjivanje, a osoba ga aktivira razbijanjem zaštitnoga stakla i pritiskom puceta. Automatski vatrodojavnici vrsta su senzora koji šalju signal o požaru u centralu, a prema veličini koju motre, razvrstavaju se na toplinske, dimne, plamene i kombinirane. Vatrodojavna centrala pokazuje stanje rada te nadzire vatrodojavni sustav i upravlja njime, obrađuje primljeni signal od vatrodojavnika, te može prema potrebi pokrenuti rad stabilnoga sustava za gašenje požara.

Vatrogasna tehnika kroz povijest

Razvoj vatrogasne tehnike

O zanimanju ljudi za razvoj vatrogasne opreme svjedoče najstariji zapisi. Ktesibije Aleksandrijski (285−222. pr. Kr.), poznat po svome vodenom satu ili klepsidri, opisao je preteče dvostapnih vatrogasnih pumpi. Vatrogasne službe staroga Rima požare su gasile vunenim pokrivačima namočenima u ocat, a poslije su te pokrivače zamijenili posudama koje su sadržavale otopinu amonijevih soli, potaše (kalijevog karbonata) i vinskog octa u vodi. Učinkovito gašenje požara omogućeno je poslije otkrićem suhog praha, koji je bio mješavina urina, octene kiseline, potaše i pijeska.

U XV. st. pojavile su se nove konstrukcije sprava za gašenje požara, međutim tek je u XVII. st. došlo do znatnijeg napretka u konstrukciji vatrogasnih strojeva (štrcaljki). Godine 1450. u njemačkom gradu Würzburgu načinjena je jednostapna drvena štrcaljka, a oko 1500. izrađivale su se i metalne jednostapne štrcaljke. Dvocilindarsku stapnu vatrogasnu štrcaljku izradio je 1518. Anton Platner u Augsburgu. Za prekretnicu u razvoju vatrogasnih sprava posebno je zaslužan nizozemski slikar i konstruktor Jan van der Heyden (1637–1712), koji je od 1672. rukovodio amsterdamskom vatrogasnom službom, a istaknuo se i kao konstruktor novih vatrogasnih strojeva. U to se doba počela primjenjivati zakretljiva mlaznica, počele su se rabiti tlačne vatrogasne kožne cijevi, izrađena je prva usisna cijev i spojnica za cijevi (holender), što je omogućilo uvođenje unutarnje navale u taktici gašenja požara. Povezivanjem s pomoću spojnica povećana je ukupna duljina cijevi i usavršena tehnika gašenja. John Ericsson (1803−1889) konstruirao je 1829. prvu parnu štrcaljku, a 1888. Gottlieb Daimler (1834−1900) prvu stapnu štrcaljku s benzinskim motorom. Prvi ručni vatrogasni aparat sličan današnjemu, koji se kao sredstvom za gašenje koristio vodom izbacivanom iz posude aparata s pomoću stlačenoga ugljikova dioksida, patentiran je 1864. Usavršavanje motora s unutarnjim izgaranjem i nagli razvoj cestovnih motornih vozila doveli su, uz razmjerno kratku istodobnu primjenu elektromobila, 1910. do njihove uporabe i za pogon vatrogasnih vozila.

Pregled razvoja i stanja vatrogasne tehnike u Hrvatskoj

Do potkraj XIX. st. u Hrvatskoj se rabila vatrogasna oprema jednostavne izvedbe. Štrcaljka vožnjača sa zakretljivom mlaznicom izrađena pretežno od drvenih dijelova rabila se u Samoboru oko 1860.







Vatrogasna zaprežna kola (cisterna), zapravo seoska kola na koja je postavljena bačva za vodu namijenjena gašenju požara, rabila su se u Zagrebu u drugoj polovici XIX. st. Nedovoljna proizvodnja vatrogasne opreme na području Hrvatske uvjetovala je nabavu iz inozemstva. Godine 1889. nabavljena je u Beču suvremena parna vatrogasna štrcaljka, tada svjetski poznatoga poduzeća za proizvodnju vatrogasnih strojeva Kernreuter. Zagrebački su je vatrogasci prvi put uporabili 1890., što je značilo golem napredak u tehničkom pogledu i razvoju zagrebačkoga i hrvatskoga vatrogastva, budući da su se do tada isključivo rabile štrcaljke na ručni pogon.







Poslije su se njome koristili vatrogasci grada Zagreba, a 1970. darovana je → Tehničkomu muzeju u Zagrebu kao jedan od najvrednijih izložaka u postavu odjela Vatrogastvo. Prvi sprinkler uređaj u našoj zemlji postavljen je 1898. u Pamučnoj industriji u Dugoj Resi kraj Karlovca. Potkraj XIX. st. kupovale su se ručne vatrogasne pumpe pretežno u Austriji (tvrtke Carl Metz i Wm. Knaust). Dvocilindrična pumpa na ručni pogon s otvorenim bazenom za vodu, proizvedena u Ljubljani oko 1900., te vatrogasna pumpa Seltenhofer, također na ručni pogon, postavljena na osnovnu konstrukciju zaprežnih kola izrađena u Mađarskoj 1928., izložene su u Tehničkome muzeju Nikola Tesla u Zagrebu. Za potrebe Stalne profesionalne vatrogasne straže grada Zagreba nabavljena su 1911. prva dva vatrogasna vozila na električni pogon. Nakon toga donesena je odluka o kupnji prvih vatrogasnih električnih automobila za zagrebačku gradsku stražu, ponajprije zaslugom → Mirka Kolarića. Vatrogasna vozila s ručnim ili parnim pumpama i štrcaljkama za vodu rabila su se u vatrogasnim društvima diljem Hrvatske do sredine XX. st. Uz vatrogasni postav u Tehničkome muzeju Nikola Tesla, građu vezanu uz povijest hrvatskoga i vatrogastva varaždinskog kraja čuva → Muzej hrvatskog vatrogastva u Varaždinu, a bogatu zbirku predmeta vatrogasne tehnike posjeduje i → Muzej karlovačkog vatrogastva 1871.

Danas su najraširenija vatrogasna vozila u Hrvatskoj tzv. navalna vozila (spremnik 1600–4000 l, vozač i pet članova posade), te autocisterne (spremnik više od 4000 l, vozač i dva člana posade). Godine 1995. Dobrovoljna vatrogasna društva (DVD) su raspolagala s 1811 vatrogasnih vozila te 2288 motornih vatrogasnih pumpi, profesionalne postrojbe MUP-a RH s 491 vozilom te 179 pumpi, a profesionalne postrojbe u gospodarstvu sa 141 vozilom te 118 pumpi. Godine 2006. vatrogastvo je raspolagalo s 2243 vatrogasnih vozila i 2200 pumpi, a 2016. s 3550 vozila razne namjene. Protupožarna eskadrila osnovana je 1990-ih, kada su unajmljeni prvi zrakoplovi oznake Canadair CL-215 kanadskoga poduzeća Bombardier Aerospace. Danas je eskadrila u sastavu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i čini je šest zrakoplova tipa Canadair CL-415 i šest izviđačko-navalnih zrakoplova tipa Air Tractor 802 te ima na raspolaganju dva transportna helikoptera tipa Mi-8 MTV-1.













DVD Kaštel Gomilica od 2009. vlasnik je prvoga vatrogasnog broda Svetoga Florijana, dok vatrogasni čamci poduzeća Flammifer iz Ozlja imaju iznimno važnu ulogu prigodom intervencija na plavnim područjima RH.

Danas u Hrvatskoj postoji više proizvođača vatrogasne opreme. Poduzeće → Pastor − Tvornica vatrogasnih aparata osnovano je 1930. u Zagrebu kao servis i prva manufaktura za proizvodnju vatrogasnih aparata na ovim prostorima. Danas nudi širok program proizvodnje protupožarne opreme, poput više vrsta vatrogasnih aparata, hidrantskih ormarića, vatrogasnih cijevi, nepokretnih (stacionarnih) sustava za zaštitu od požara i dr. Poduzeće → Dok-Ing osmislilo je 2007. vatrogasni sustav JELKA-4 za gašenje požara u iznimno rizičnim uvjetima i na nedostupnim terenima, a 2008. po narudžbi Ruske Federacije vatrogasni sustav JELKA-10 za gašenje požara na industrijskim objektima, tvornicama opasnog i eksplozivnog materijala te petrokemijskim postrojenjima. Godine 2013. dizajniran je i proizveden višenamjenski robotizirani protupožarni sustav MVF-5.





