vatrogastvo, stručna i humanitarna djelatnost koja se bavi preventivnim mjerama zaštite od požara i eksplozija, gašenjem požara, spašavanjem ljudi, životinja i imovine, pružanjem tehničke pomoći u nezgodama i opasnim situacijama te obavljanjem drugih poslova u nesrećama. Postupno se razvijalo i organiziralo uvjetovano dosezima → vatrogasne tehnike. Vatrogasnu djelatnost u Hrvatskoj obavljaju vatrogasne postrojbe, dobrovoljna vatrogasna društva (DVD) i vatrogasne zajednice. Vatrogasna postrojba može biti dobrovoljna ili profesionalna javna vatrogasna postrojba koja se osniva za područje općine ili grada, postrojba dobrovoljnoga vatrogasnog društva, profesionalno vatrogasno društvo, postrojba dobrovoljnoga vatrogasnog društva u gospodarstvu te postrojba za brzo djelovanje.

Početci organizirane vatrozaštite

Prema arheološkim nalazima, pretpostavlja se da je vatra ljudima (Homo erectus) bila poznata prije približno 300 000 godina. U početku su se ljudi služili vatrom koja je nastala prirodno (udarom groma, iz vulkana, spontanim zapaljenjem, trenjem ili šumskim požarom), a poslije su je palili i sami, vjerojatno trljanjem suharka o suharak ili izbijanjem iskre s pomoću kremena i kresiva. U staroj Kini, Grčkoj i Peruu upotrebljavala su se zrcala s pomoću kojih se, refleksijom i koncentriranjem Sunčevih zraka, palila vatra. Svoju je razornu moć vatra pokazala u prvim poznatim katastrofalnim požarima velikih gradova poput Troje.

Iako je još babilonski kralj Hamurabi (XVIII. st. pr. Kr.) zakonom propisao pravila o međusobnoj udaljenosti kuća i debljini zidova, stvorivši prve protupožarne propise, prvi zapisi o organiziranju vatrogastva potječu s jednog egipatskog papirusa iz II. st. pr. Kr. Najstariji prikaz gašenja vatre je na reljefu od alabastera pronađenome u Nimrudu kraj Ninive oko 850. pr. Kr., nedaleko od današnjeg grada Mosula u Iraku. Prikazuje asirske vojnike koji opsjedaju tvrđavu, a branitelji bacaju na bojna kola napadača zapaljene baklje, koje na njima izazivaju požare. Vatru na svojim kolima gase vodom iz velikih drvenih žlica. Reljef se čuva u British Museumu u Londonu, a replika se nalazi u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla.

Prva vatrogasna služba i protupožarna zaštita organizirana je u starome Rimu, za cara Oktavijana (63. pr. Kr. – 14), s pomoću sedam kohorti (oko 7000 vojnika) koje su obavljale i protupožarničku službu (cohortes vigilum). U Rimu je vatrogastvo bilo organizirano i dobrovoljnim udruživanjem građana prema cehovskim načelima, sastavljeno od kovača, kožara, tesara i zidara, u cilju zaštite vlastitih domova i četvrti. Propašću Rimskoga Carstva prestale su postojati i vatrogasne jedinice. Prvi dobrovoljni vatrogasci u novijoj povijesti bili su svećenici kapucini u XVII st. u Francuskoj. U Europi se organizirano dobrovoljno vatrogastvo javilo 1673. u Berchtesgadenu na njemačko-austrijskoj granici, 1747. u Parizu, 1831. u Schwazu u Tirolu, 1837. u Hamburgu, 1838. u Milanu, 1841. u Meissenu, 1843. u Madridu, 1851. u Berlinu, 1852. u Bruxellesu, 1854. u Nürnbergu i dr. Prvi DVD osnovan je 1846. u njemačkom gradu Durlachu. Godine 1900. u Parizu je osnovano Međunarodno vatrogasno udruženje (Comité Technique International de prevention et d’extinction de Feu, CTIF).

Vatrogastvo u Hrvatskoj

Prva organizirana vatrozaštita na području Hrvatske

Na području Hrvatske već je u doba antičke Grčke na Visu, Hvaru i Korčuli bila organizirana i obrana od požara u skladu s tadašnjim dostignućima i potrebama. Osvajanjem Segeste 35. pr. Kr., rimski vojskovođa Oktavijan je na području današnjeg Siska osnovao rimski grad Sisciju, središte rimske provincije Panonije. Kako je Rim imao organiziranu požarničku službu, po istom ju je sustavu organizirao i u svim značajnim središtima provincija, pa tako i u Sisciji.

Materijalni dokaz za tvrdnje o sisačkoj kolijevci rimskog vatrogastva na području današnje Hrvatske nalazi se u jednom od natpisa na kamenom spomeniku koji su Herkulu posvetili Gaj Ingenuje Rufinijan i Ingenuja Rufina, vjerojatno iz III. st. Navedeno je da je Gaj Ingenuj Rufinijan među ostalima bio i načelnik udruge centonarija (praefectus collegii centonariorum) koji su obavljali i vatrogasne dužnosti. U Sisciji su postojale i kohorte noćnih čuvara raspoređenih po gradskim četvrtima, sastavljene od trubača, lučonoše i tehničara za borbu protiv požara, rukovatelja vatrogasnim štrcaljkama. U Osijeku je pronađen spomenik iz istog vremena koji je podigao Flavius Philipus, bivši rob kojega je oslobodio Tito Flavije Martin, gradski vijećnik i zapovjednik zbora vatrogasaca.

Organiziranu skrb za zaštitu domova na području današnje Hrvatske pokazali su Hrvati, organizirajući svoja ognjišta, zajednice i njihovu cjelokupnu zaštitu. Stanovništvo se nastojalo suprotstavljati požarnoj stihiji organizacijom ljudi za gašenje, preventivnim mjerama za sprečavanje požara, a poslije i propisima. Protupožarne su uredbe određivale način gradnje kuća, građevinske materijale i potrebnu vatrogasnu opremu za gašenje.

Najstariji vatrogasni propisi i organizacija zaštite od požara

Prvi i najstariji zapis o osnivanju i propisivanju obrane od požara u Hrvatskoj je Dubrovački statut iz 1272. Donosi niz odluka koje se odnose na izgradnju grada i njegove okolice, a uključuje nastojanje za uklanjanjem drvenih građevina iz grada kako bi se povećala sigurnost od požara. Grad se u XIV. st. odlučio za sudjelovanje u troškovima kod zamjene drvenih kuća kamenima. O obrani od požara govore i drugi statuti priobalnih i otočkih gradova, poput onoga vinodolskog, skradinskog, splitskog, korčulanskog, lastovskog, zadarskog, šibenskog i dr. Podmetanje požara navodi se kao krivično djelo, npr. Mljetski statut iz 1345. podmetanje požara tretira jednako kao i ubojstvo.

U Varaždinu zapis iz 1588. odnosi se na zaštitu od požara, a Samobor 1741. donosi propis u obliku naredbe o sprečavanju požara i skrbi o vatri. Razdoblje vladavine Marije Terezije (1717–1780) bilo je značajno za razvoj protupožarne zaštite i donošenja propisa u cijeloj Habsburškoj Monarhiji. Hrvatsko kraljevsko vijeće donijelo je 1768. prvi propis za obranu od požara na razini Hrvatske Osnova kako bi se mogli spriječiti požari u slobodnim kraljevskim gradovima, u većim mjestima i trgovištima. Potkraj XVIII. st. na području Hrvatske primjenjivao se Vatrogasni zakon Josipa II., tiskan u Beču 1788. na hrvatskom jeziku, a u prvoj polovici XIX. st. na području Primorja i Istre Požarni red (Feuerordnung – Regolamento), tiskan u Trstu 1816. na njemačkom i talijanskom jeziku.

U prvoj polovici XIX. st. mnogi su gradovi propisima uredili obranu od požara. Samobor donosi i nadopunjuje propise 1772, 1788. i 1794., Križevci 1807., Slavonski Brod 1834., Karlovac 1813. i 1866., Požega 1824., Osijek 1839. i dr. Godine 1857. za područje Hrvatske donose se nove požarne smjernice iz Beča, a Varaždin dobiva Redarstveni požarnički red. U Zagrebu je iste godine osnovan Gradski vatrogasno-graditeljstveni odbor. Donošenjem Gasnika za glavni grad Zagreb, prvi su put cjelovito propisane mjere za sprečavanje i gašenje požara u Zagrebu, koje se odnose na način održavanja i provjere sprava za gašenje, motrenje požara i način dojave nakon njegova izbijanja, način dopreme i postupak s opremom za gašenje na garištu te postupak nakon gašenja. Poput Beča, Zagreb je imao vatrogasne stražare koji su motrili na grad s dvije kule, Lotrščaka i Popova tornja.

Organizirano državno vođenje brige o požarima u Hrvatskoj započelo je 1850. osnivanjem Hrvatskog oružništva koje je bilo organizirano kao vojničko stražarstvo (javna straža sigurnosti).

Hrvatsko vatrogastvo od prvog društva do utemeljenja Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice

U pojedinim hrvatskim gradovima sredinom XIX. st. osnovane su plaćene službe koje su skrbile za preventivnu zaštitu i vatrogasnu opremu, ali nisu bile organizirane kao vatrogasne postrojbe. Takva služba osnovana je u Zadru 1854. Prva profesionalna vatrogasna postrojba u Hrvatskoj osnovana je u Rijeci 1863 (Gradski vatrogasni zbor), u Puli 1878., a u Zagrebu profesionalna vatrogasna straža 1910. i dr.

Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor osnovan je 1864. u Varaždinu na inicijativu šefa redarstva Vjekoslava Zadravca kao prvi DVD u Hrvatskoj. Nakon Varaždina, DVD-i osnivaju se 1865. u Sisku, 1868. u Otočcu, 1869. u Ludbregu, 1870. u Zagrebu, 1871. u Karlovcu i Novoj Gradiški, 1872. u Đakovu, Hrženici, Okučanima, Osijeku, Podravskoj Slatini, Semeljcima i Slavonskom Brodu; 1873. u Bjelovaru, Iloku, Ogulinu, 1874. u Križevcima, Koprivnici, Slavonskoj Požegi, 1875. u Čakovcu, Prelogu, Delnicama, Krapini, Virovitici i Vukovaru, 1876. u Velikoj Gorici, Suhopolju i Fužinama.







U Dalmaciji do osnivanja DVD-a dolazi kasnije, poglavito zbog politike Austro-Ugarske koja je prema njoj vođena. U Splitu je DVD osnovan 1883., u Šibeniku 1893., u Trogiru 1903., u Sinju i Dubrovniku 1907., u Metkoviću 1933., dok je velik broj društava osnovan u drugoj polovici XX. st.

Postojanje većega broja DVD-a nametnulo je potrebu njihova međusobna komuniciranja i zajedničkih akcija što je bilo moguće ostvariti u svojevrsnoj zajednici. Uz to, nacionalne udruge iz Štajerske i Ugarske nastojale su pridobiti hrvatska društva u svoje organizacije. Za osnivanje krovne hrvatske vatrogasne organizacije zaslužan je pravnik, književnik i zagrebački gradski senator → Đuro Deželić (1838−1907), koji je bio prvi predsjednik Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice utemeljene u Zagrebu 1876. Deželić je 1889. sastavio prvi hrvatski vatrogasni zakon Gasnik za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju izuzam slobodni i kraljevski glavni grad Zagreb. Do 1910. bilo je ukupno 197 DVD-a.







Hrvatsko vatrogastvo do kraja II. svj. rata

Stalna profesionalna vatrogasna straža grada Zagreba (danas Javna vatrogasna postrojba Grada Zagreba) osnovana je 1910. Za razvoj vatrogastva u to doba najzaslužniji je vatrogasni učitelj, dugogodišnji tajnik vatrogasne zajednice i urednik Vatrogasnog vjesnika → Mirko Kolarić (1850−1938).







Uoči početka I. svj. rata, 1914. u zajednici su bila 224 DVD-a. Odlaskom mladih na bojište došlo je do rasipanja članstva i gašenja društava pa se njihov broj smanjio. U novostvorenoj Kraljevini Jugoslaviji Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica preimenovana je 1930. u Vatrogasnu zajednicu Savske banovine, a 1939–41. nosila je naziv Vatrogasna zajednica Banovine Hrvatske. Temeljem Zakona o organizaciji vatrogastva iz 1933. organizaciju su činili vatrogasne čete, vatrogasne župe, vatrogasne zajednice i Vatrogasni savez Kraljevine Jugoslavije. Nakon formiranja NDH vatrogasna je zajednica djelovala pod imenom Vatrogasni savez NDH. Vatrogasna infrastruktura bila je organizirana u sklopu Narodne zaštite. Godine 1941. organizirano je 1078 DVD-a i 24 vatrogasne postrojbe. Nakon četverogodišnjih ratnih razaranja, na početku poslijeratne obnove, 1946. bilo je registrirano 928 DVD-a.

Hrvatsko vatrogastvo u SFRJ i samostalnoj Republici Hrvatskoj

Vrijeme poslijeratne obnove (1946−49) proteklo je u okupljanju i obrazovanju kadra (prvi vatrogasni tečaj održan je 1946) te preustroju vatrogastva. Organizirana je vatrogasna milicija, doneseni prvi hrvatski vatrogasni zakoni (1948) te Zakon o dobrovoljnim vatrogasnim društvima koji je potaknuo rad dobrovoljnoga vatrogastva i 1949. postao temeljem za osnivanje Saveza dobrovoljnih vatrogasnih društava, od 1955. Vatrogasnoga saveza Hrvatske.

Godine 1950. počeo je izlaziti časopis Savremeno vatrogastvo, 1957. otvorena je vatrogasna škola u Zagrebu, 1977. Karlovac je bio domaćin natjecanja ekipa članica Međunarodnoga tehničkoga komiteta za preventivu i gašenje požara (CTIF). Slijedilo je daljnje stručno usavršavanje vatrogasaca, unapređenje sustava vatrogasnih natjecanja te sustavno nabavljanje osobne opreme i tehnike. Godine 1981. u hrvatskoj vatrogasnoj službi bilo je aktivno 35 teritorijalnih općinskih profesionalnih vatrogasnih jedinica i 83 profesionalne vatrogasne jedinice u poduzećima s ukupno 4510 profesionalnih vatrogasaca, te 2154 DVD-a s 83 510 muških i 2425 ženskih članova. S podmlatkom i podupirućim članovima hrvatsko vatrogastvo imalo je tada ukupno 225 741 člana. Godine 1990. djelovala su 2303 DVD-a sa 102 000 članova i 89 profesionalnih vatrogasnih jedinica s 3472 vatrogasca.

Javne vatrogasne vježbe kao oblik promidžbe održavaju se od 1947. Prvo natjecanje vatrogasaca Hrvatske održano je 1969. u Ludbregu. Prvo državno natjecanje vatrogasaca RH održano je 1992. u Varaždinu. Prvi put nakon 130 godina postojanja, predstavnici hrvatskog vatrogastva nastupili su na desetoj Vatrogasnoj olimpijadi u organizaciji CTIF-a u Berlinu 1993. predstavljajući samostalnu Hrvatsku u svim kategorijama. Prvi Kup Hrvatske vatrogasne zajednice održan je 2006. Tradicionalna su natjecanja vatrogasaca Kup Dalmacija u Splitu, Memorijal Mirko Kolarić u Varaždinu, Memorijal Đuro Deželić u Ivanić-Gradu, Međunarodni kup Posavine u Desnom Trebarijevu, Kup Grada Đakova i dr.

Početkom Domovinskoga rata 1991. Vatrogasni savez Hrvatske prekinuo je veze s Vatrogasnim savezom Jugoslavije, a 1993. promijenio je naziv u Hrvatska vatrogasna zajednica. Profesionalne i dobrovoljne vatrogasne jedinice postale su specijalne vatrogasne jedinice Civilne zaštite. Gaseći ratne požare, poginula su 22 vatrogasca, 226 ih je poginulo u postrojbama HV-a, a znatan je bio i broj ranjenih. Tijekom rata mnoge su vatrogasne organizacije pretrpjele znatne štete. U 14 županija od izravnih ratnih djelovanja uništena su i oštećena 192 vatrogasna doma, 147 vatrogasnih spremišta i 228 vatrogasnih vozila, odn. 32% vatrogasnih objekata i 14% voznoga parka. U obnovi vatrogasne infrastrukture organizirana je Akcija sv. Florijan, međunarodna akcija vatrogasne solidarnosti društava i zajednice Europe. Godine 1992. Vatrogasni savez Hrvatske primljen je u članstvo CTIF-a.

U Hrvatskoj je 2022. djelovalo 1768 dobrovoljnih vatrogasnih društava, 33 dobrovoljna vatrogasna društva u gospodarstvu, 76 javnih vatrogasnih postrojbi i 24 profesionalne vatrogasne postrojbe u gospodarstvu. Društva su bila okupljena u vatrogasne zajednice županija (21 zajednica), područja (29), gradova (65) i općina (132). Vatrogasne organizacije imaju ukupno 127 865 članova, od čega 28 739 operativnih vatrogasaca u dobrovoljnim vatrogasnim društvima, 3112 profesionalnih vatrogasaca u profesionalnim vatrogasnim postrojbama i 386 profesionalnih vatrogasaca u dobrovoljnim vatrogasnim društvima. Iste je godine vatrogastvo raspolagalo s 2283 vozila za gašenje požara i spašavanje, 114 vozila za spašavanje s visine, 1982 vozila ostale namjene i 61 plovilom. Protupožarna eskadrila u sastavu Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva raspolaže s pet zrakoplova tipa Canadair CL-415 i šest izviđačko-navalnih zrakoplova tipa Air Tractor 802. Za potrebe protupožarne sezone angažiran je jedan helikopter tipa Mi-8 MTV-1 te besposadna letjelica Orbiter 3.

Čelno mjesto hrvatske vatrogasne organizacije, odn. njezinih prethodnica, obnašali su Vilim Tot (1949–51), Jurica Draušnik (1951–64), Veljko Brajčić (1964–72), Branko Jarić (1972–82), Teodor Fricki (1982–84., 1988., 1992–93., 2000–05), Petar Djetelić (1984–92), Franjo Gregurić (1993–2000), Marijan Mlinarić (2005–07), Ante Sanader (2007–).

Muzejski postavi i izdavaštvo

Izlošci iz bogate povijesti hrvatskoga vatrogastva dostupni su javnosti u izložbenim prostorima → Muzeja hrvatskoga vatrogastva u Varaždinu, → Tehničkoga muzeja Nikola Tesla u Zagrebu, → Muzeja karlovačkog vatrogastva 1871 i drugdje. Hrvatska vatrogasna zajednica aktivna je u prekvalifikaciji odraslih u vatrogasna zanimanja u Vatrogasnoj školi u Zagrebu, osnovanoj 2010., te u izdavačkoj djelatnosti koja uključuje monografije, udžbenike, priručnike i časopise iz područja vatrogastva. Časopis → Vatrogasni vjesnik počeo se izdavati 1896. s ciljem promicanja vatrogastva i izvještavanja o vatrogasnim aktivnostima DVD-a. U gotovo 120 godina postojanja (nije izlazio 1963–71) izlazio je u raznim formatima te je nekoliko puta mijenjao ime, ali je ostao glavno glasilo hrvatskih vatrogasaca. Od 2011. aktivno je i izdanje → Vatrogastvo i upravljanje požarima koje objavljuje znanstvene i stručne članke iz područja vatrogastva i zaštite od požara.