BINA-Istra d. d., trgovačko društvo sa sjedištem u Lupoglavu osnovano 1995. radi financiranja, izgradnje i upravljanja Istarskim ipsilonom, cestovno-prometnim pravcem u Istri.







U mješovitom je hrvatsko-francuskom vlasništvu. Na dan osnivanja koncesijskog društva udjeli pojedinih dioničara društva BINA-Istre iznosili su: dioničko društvo BINA-FINCOM 66% (u osnivačkom kapitalu BINA-FINCOM-a sudjelovali su francuska grupa Bouygues s 51% i → INA s 49%), Istarska autocesta 17% te Bouygues 17%. Nakon promjene vlasničke strukture u koncesionara, BINA-FINCOM ima udjel od 67% u strukturi kojega su se nalazili (2020): Bouygues 50,7%, → Hrvatske autoceste 44%, → INA 5%, GEA (Grenobloise d’Electronique et d’Automatismes) 0,3%. Strukturu preostalog udjela (33%) čine Hrvatske autoceste 14,8%, grupa Bouygues 16% i Istarska autocesta 2,2%.

S Vladom RH potpisala je ugovor o koncesiji (1995) za financiranje, građenje i održavanje Jadranske autoceste te upravljanje njome na dionicama Dragonja–Pula i Kanfanar–Pazin–Matulji (I. i II. faza), u ukupnoj duljini od 145 km i, prema osnovnom ugovoru, na rok od 32 godine od puštanja u promet I. faze. Ugovor o koncesiji zasnovan je na modelu privatno-javnoga partnerstva i prvi je takav sklopljen u Hrvatskoj.

U koncesiju je bila uključena već izgrađena dionica od Matulja do Pazina zajedno s tunelom Učkom, u ukupnoj duljini od 47 km te dionica Kanfanar–Medaki u duljini od 7 km, što je činilo ukupno 54 km, sve u profilu poluautoceste, a koncesijsko društvo BINA-Istra obvezalo se izgraditi preostalih 90 km poluautoceste i prema rastu prometne potražnje (prosječni godišnji promet iznosi više od 10 000 vozila na dan) drugu polovicu autoceste u ukupnoj duljini od 145 km (uključujući i drugu cijev tunela Učke).

Prva faza odnosila se na izgradnju jednog kolnika buduće autoceste koji se sastoji od dvije vozne trake na kojima se odvija dvosmjerni promet (dionica Dragonja–Pula i Pazin–Kanfanar). Druga faza projekta obuhvaćala je izgradnju drugoga paralelnog kolnika na dionici Dragonja–Pula i Kanfanar–Matulji. Prva se faza dijelila na fazu 1A i fazu 1B. Faza 1A odnosila se na izgradnju ceste na dionicama Kanfanar–Vodnjan i Kanfanar–Rogovići kao i izgradnju čvora Kanfanar, a puštena je u promet 1999., dok se faza 1B odnosila na dionice Medaki–Umag i Vodnjan–Pula (puštene u promet 2005. i 2006).

Druga faza projekta obuhvaćala je fazu 2A i fazu 2B, dok se faza 2B dijelila na dvije podfaze (2B-1 i 2B-2). Faza 2A odnosila se na izgradnju drugoga paralelnog kolnika na dionicama Umag–Pula i Kanfanar–Rogovići te na izgradnju pristupne ceste između čvorova Pula i Pomer. Faza 2A odnosila se i na poboljšanje postojeće dionice tunel Učka–Matulji. Dionice faze 2A puštene su u promet 2010. i 2011. Faza 2B-1 odnosila se na izgradnju drugoga paralelnog kolnika na dionici Rogovići–Vranja. Dionica autoceste A8 od Rogovića do Cerovlja otvorena je u punome profilu 2020., a 2021. od Cerovlja do Lupoglava te dio punoga profila prema Vranji kraj tunela Učke. Druga cijev tunela Učke duljine 5,63 km probijena je 2023. i dio je podfaze 2B-1, koja uz tunel uključuje i dopunu na puni profil izgradnjom drugoga traka od čvora Vranja do tunela Učke (portal Kvarner).













Ugovor za izgradnju drugoga kolničkog traka od tunela Učke (portal Kvarner) do čvorišta Matulji, dionice duge gotovo 10,3 km, potpisan je 2023. Predviđena je i izgradnja drugoga vijadukta preko rijeke Mirne te vijadukta Limska Draga, kako bi se završio puni profil te dionice autoceste. Nakon dovršetka tih dviju podfaza, mreža Istarskog ipsilona A8 i A9 bit će u cijelosti izgrađena u punome profilu te će se nakon dovršetka čvora Matulji spojiti s obilaznicom Rijeke, odnosno s mrežom autocesta. Rok koncesije BINA-Istre produljen je do 2041.







U potpunom je vlasništvu BINA-Istre poduzeće BINA-Istra Upravljanje i Održavanje, trgovačko društvo osnovano 1998., kojemu je osnovna djelatnost održavanje Istarskoga ipsilona, upravljanje njime i naplata cestarine. Sjedište mu je u Lupoglavu, a organizacijom, održavanjem te zaštitom ceste ukupne duljine 90 km (uključujući tunel Učku) i objekata bave se četiri službe s ukupno 220 zaposlenika (2023).

Uz druga dva koncesijska društva (Autocesta Zagreb–Macelj i Hrvatske autoceste), članica je strukovnoga udruženja HUKA (Hrvatska udruga koncesionara za autoceste s naplatom cestarine) osnovanoga 2003.