Objavljeno: .
Ažurirano: 12. studenoga 2021.

INA – Industrija nafte d. d., naftno i plinsko poduzeće osnovano 1964. u Zagrebu; jedno od najvećih javnih poduzeća u Hrvatskoj, po istraživanjima i eksploataciji ugljikovodika prepoznatljivo u svjetskim razmjerima.

Poslovna zgrada, Zagreb, 2021.

Nastalo je integracijom poduzeća Rafinerija nafte Boris Kidrič Rijeka (→ Rafinerija nafte Rijeka; osnovano 1882), → Rafinerija nafte Sisak (1927) i Naftaplin iz Zagreba (1952). Prvotni je naziv Kombinat za naftu i plin već iste godine promijenjen u INA – Industrija nafte. Osnovni zadatak integracije bilo je ubrzanje istraživanja i pridobivanja nafte te modernizacija rafinerija. Ujedinjenjem se planirala prevladati nepovezanost poduzeća naftnoga gospodarstva. U prvim godinama djelovanja u sastav INA-e ušla su i poduzeća Enolis iz Zagreba (→ Iskra Zelina kemijska industrija) i Tvornica kemijskih proizvoda iz Kutine (→ Petrokemija), a potom Rafinerija nafte Lendava, Petronafta iz Solina, Naftovod Opatovac – Bosanski Brod, Inženjering iz Zagreba, OKI iz Zagreba (→ DIOKI) i DINA – Omišalj. U doba osnutka INA je opskrbljivala 75% jugoslavenskoga tržišta naftnim derivatima, imala 195 benzinskih postaja te zapošljavala približno 9000 radnika.

Postrojenja INA – Rafinerije nafte Sisak

Postrojenja za blagi hidrokreking te za izdvajanje sumpora, Rafinerija nafte Rijeka, Urinj

Razvoj

U razdoblju nakon osnutka INA je gradila mnogobrojna postrojenja. Rafinerija nafte Boris Kidrič Rijeka izgradila je 1963. novu rafineriju na Urinju, a Naftaplin je 1965. pustio u rad degazolinažu plina u Ivanić-Gradu. Godine 1966. pušteno je u rad naftno polje Žutica, a u sastavu Tvornice kemijskih proizvoda u Kutini otvoreno je postrojenje za proizvodnju čađe. Sljedeće godine pušteno je u rad postrojenje za proizvodnju petrol-koksa u Rafineriji nafte Sisak, te prvi dio postrojenja u Tvornici dušičnih gnojiva u Kutini, a započeo je rad na naftnom polju Šandrovac kraj Bjelovara. U selu Beničanci kraj Našica nafta je otkrivena 1969. Tih su godina izgrađene mnoge benzinske postaje kao i postaje zatvorenoga tipa za internu uporabu u poduzećima.

Puštanje u proizvodnju Inina najvećega naftnog polja Stružec, 9. svibnja 1960.

Tri kralja, Inino postrojenje, tzv. njihalice, na naftnome polju Žutica pokraj Ivanić-Grada

Godine 1966. uvedena je seizmička metoda mjerenja s višestrukim prekrivanjem, a 1967. u uporabu su ušla elektronička računala za digitalnu obradbu seizmičkih podataka. Uvođenjem novih tehnologija otkrivena su nova polja: Čepelovac – Hampovica (1966), Obod i Bizovac (1967), Legrad (1968) te Beničanci, Bilogora i Veliki Otok (1969). Istraživanje ugljikovodika usmjerilo se na sve dublje sedimente Panonskoga bazena što je dovelo do otkrića šezdesetak naftnih, plinsko-kondenzatnih i plinskih polja u Dravskoj potolini: Peteranec (1971), Bokšić, Kučanci, Ladislavci i Gola (1973), Crnac i Molve (1974), Cvetkovec i Klokočevci (1975), Obradovci i Števkovica (1977), Letičani i Donja Bukvica (1978), Orešac (1979) i Stari Gradac (1980), Marijana (1981), Čamagajevci (1982) i dr.

U jadranskom podmorju prva seizmička mjerenja pokrenuta su 1968., a prvo istražno bušenje započelo je 1970. s pomoću unajmljene francuske bušaće platforme Neptun. Godine 1982. u Zagrebu su četiri velika svjetska naftna poduzeća (Agip, Chevron, Texaco i Hispanoil) potpisala ugovor s INA-om o zajedničkom istraživanju srednjeg i južnoga Jadrana. Izrađeno je devet bušotina – po tri kraj Mljeta, Jabuke i Palagruže. S obzirom na to da nisu otkrivene komercijalne količine plina, istraživanje je 1987. bilo prekinuto. Tijekom 1990-ih na području sjevernoga Jadrana došlo je do većih otkrića te su otvorena plinska polja: Ivana, Ika, Ida, Irina, Annamaria, Ksenija, Koraljka i Irma.

Proizvodnja plina na sjevernom Jadranu započela je 22. listopada 1999. s pomoću platforme Ivana A. koja je spojena mostom s kompresorskom platformom Ivana K.

Eksploatacijska platforma Annamaria A na eksploatacijskom polju ugljikovodika Sjeverni Jadran izgrađena za poduzeće INAgip u riječkom Brodogradilištu Viktor Lenac

Djelovanje INA-e u inozemstvu

Prvi radovi u inozemstvu započeli su 1947. odlaskom hrvatskih naftnih stručnjaka u Albaniju radi osposobljavanja starih bušotina na poljima Kučova i Patos. Slijedila su bušenja u Etiopiji 1958., potom u Egiptu i Indiji 1964. Prva inozemna koncesija INA-e za istraživanje ugljikovodika bila je 1968. u Jordanu, gdje je poduzeće radilo zajedno s partnerima: Deminexom iz Njemačke i Naftagasom iz Srbije. Godine 1969. započeli su radovi na Cipru, 1974. u Bangladešu, 1975. u Burmi, 1977. u Gabonu, 1978. u Vijetnamu, a 1980. u Sjevernoj Koreji, Indoneziji i Angoli koja je tada postala najznačajnija koncesija INA-e u inozemstvu. Prva angolska nafta dopremljena je u Jugoslaviju 1985., a od početka proizvodnje do danas INA je iz Angole dobila oko četiri milijuna tona nafte.

Uz navedene, INA je dobila istražne koncesije u Tunisu, Turskoj, Libiji, Alžiru te Siriji koja se ističe kao najveći uspjeh njezinih geologa. Godine 2004. INA je objavila komercijalno otkriće na polju Jihar, a 2005. na poljima Al Mahr i Palmira u Siriji. Tada je izgrađena naftna stanica Jihar gdje je počela proizvodnja nafte u Siriji. U sljedeće dvije godine otkrivena su još tri polja – Jazal, Mustadira i Mazrur. U 14 godina u Siriji je izgrađeno 27 bušotina. Iako se 2012. očekivala proizvodnja od gotovo 4000 m³ ugljikovodika na dan, izbijanjem rata u Siriji i pridržavajući se Odluke Vlade RH o provođenju mjera ograničavanja u odnosu na tu državu, INA je ondje privremeno obustavila sve poslovne aktivnosti do daljnjega. U pogledu istraživanja i proizvodnje, danas je INA-ino ključno inozemno tržište Egipat .

Bušaći toranj na Ininoj bušotini u Palmiri u Siriji

Organizacijske rekonstrukcije poduzeća

Prvu od svojih nekoliko organizacijskih rekonstrukcija INA je provela početkom 1970-ih, kada je podijeljena na četiri proizvodno-tehnološke cjeline: INA – Naftaplin, INA – Prerada, INA – Petrokemija i INA – Trgovina. Godine 1973. INA je postala SOUR u sastavu kojega je bilo 11 RO-a i 57 OOUR-a.

Naftna kriza početkom 1980-ih uzrokovala je INA-i financijske i proizvodne teškoće. U INA – Naftaplinu je nakon 20 godina prvi put smanjena proizvodnja nafte u odnosu na prethodne godine, zbog čega se nisu mogla osigurati financijska sredstva za kupnju rezervnih dijelova. Suočena s krizom, INA je započela rekonstrukciju pokrenuvši nekoliko novih radnih organizacija. Godine 1983. udruživanjem INA – Inženjeringa i Industroprojekta osnovan je INA projekt, koji se, s približno 1500 zaposlenih stručnjaka, profilirao u najveću projektantsku radnu organizaciju u državi. Iste godine osnovane su organizacije INA – Razvoj i istraživanje Zagreb te INA – EOP (Elektronička obrada podataka), koja je imala važnu ulogu za razvoj informatičke djelatnosti. INA – Tours, poduzeće za turističku djelatnost, osnovano je 1985. Usprkos financijskim problemima INA je i u tom razdoblju bila najveće jugoslavensko poduzeće zapošljavajući oko 36 000 radnika.

Suočena s promjenom ekonomsko-političkoga sustava 1990-ih, INA je započela novu reorganizaciju. Godine 1990. osnovano je javno poduzeće INA – Naftaplin Zagreb s kojim su se povezala poduzeća: INA – Rafinerija nafte Rijeka, INA – Rafinerija nafte Sisak, INA – Rafinerija Zagreb, INA – OKI Zagreb, DINA – Omišalj, INA – Petrokemija Kutina, INA – Projekt Zagreb, INA – Specijalna oprema Zagreb, INA – INFO Zagreb, INA – Razvoj i istraživanje Zagreb, INA – Trgovina Zagreb, INA – Tours Zagreb, INA – Commerce Zagreb i INA – Zajednica poduzeća Zagreb. Već iste godine INA – Petrokemija Kutina, DINA – Omišalj, INA – Specijalna oprema Zagreb i INA – Tours Zagreb izdvojeni su u samostalna poduzeća. Prema novome statutu iz 1991. poduzeće su činile samo organizacijske jedinice iz djelatnosti istraživanja i proizvodnje nafte i plina, preradbe nafte te vanjske i unutarnje trgovine, dok su se svi ostali dijelovi iz područja petrokemije, inženjeringa, turizma i proizvodnje specijalne opreme konstituirali kao dionička društva u vlasništvu INA-e.

Promijenivši ustroj 1993., INA je prestala biti javno poduzeće te postala dioničko društvo. Sredinom 1990-ih djelatnosti koje ne spadaju u temeljne izdvojene su te su osnovana tri nova društva: (→ Crosco, naftni servisi), od bivšeg sektora tehnoloških servisa u Naftaplinu, Hostin za upravljanje i gospodarenje hotelima, odmaralištima i sportskim objektima INA-e i Infocentar, od dijela funkcije informatike. Početkom 2000-ih izdvojene su još neke djelatnosti te su osnovani → Plinacro, za transport plina, Proplin, za poslove ukapljenim naftnim plinom, STSI, za usluge održavanja i druge tehničke servise, Prirodni plin, za dobavu i opskrbu plinova, a rafinerija Zagreb izdvojena je i preimenovana u Maziva Zagreb d. o. o.

Godine 2003. strateškim partnerom INA-e postalo je mađarsko poduzeće MOL otkupivši 25% dionica. Godine 2008. s 47,16% dionica postalo je najveći pojedinačni dioničar u INA-i. Poteze uprave INA-e, poduzeća od velikog strateškog interesa za RH, od tada pozorno prate hrvatska javnost i Vlada RH. U posljednja dva desetljeća INA je pokrenula više projekata, među ostalima projekt Sjeverni Jadran koji obuhvaća razradbu, izgradnju bušaćih platformi i polaganje podmorskih plinovoda. Do 2013. proizvedeno je više od 15 milijardi m³ plina. Novoizgrađena rafinerijska postrojenja omogućila su proizvodnju benzina Euro V standarda. Na benzinskim postajama omogućena je prodaja visokokvalitetnih goriva Eurosuper 95 i Eurodizel, potom i goriva Eurosuper 98 i INA Class.

Benzinska postaja Cernik

Od osnutka do danas INA je najveći gospodarski subjekt, pokretač gospodarskoga razvoja Hrvatske te jedan od najvećih ulagača i izvoznika. Njezine su temeljne djelatnosti istraživanje, iskorištavanje i proizvodnja nafte i plina, preradba nafte, proizvodnja ulja i maziva, proizvodi organske i anorganske kemije, proizvodnja posebne opreme, trgovina naftom, naftnim derivatima i ostalim proizvodima na domaćem i stranome tržištu. Bavi se poslovanjem ukapljenim naftnim plinom, transportom prirodnoga plina, naftnim i tehničkim servisima, djelatnostima inženjeringa, turizmom i informatičkom obradbom podataka. INA ima i vlasnički udio u jadranskom sustavu naftovoda JANAF (→ Jadranski naftovod) te razvijenu poslovnu suradnju sa stranim poduzećima u području istraživanja nafte i plina, zajedničkog ulaganja te izvoza i uvoza. Ukupno je proizvedeno oko 200 milijuna m³ ekvivalentne nafte i otkriveno gotovo stotinu naftnih i plinskih polja. INA danas posjeduje više od 500 benzinskih postaja diljem Hrvatske, BiH, Slovenije i Crne Gore, a zapošljava gotovo 10 000 radnika.

Bušaći toranj na istražnoj bušotini Ždela-1 poduzeća INA

Ostali podatci
Što pročitati?

G. Sekulić, G. Lazić, V. Bunčić: Razvoj nacionalne naftne privrede Hrvatske od 1970. do 1991. godine. Nafta, 43(1992) 2–3, str. 57–72.

J. Žgaljić: INA 1964–1994 (Hrvatska nacionalna naftna tvrtka). Nafta, 45(1994) 10, 513–515.

J. Žgaljić: Pet stoljeća hrvatske nafte. Rijeka, 2003.

J. Križ, M. Weisser, V. Brkić, D. Domitrović, Ž. Ivković: INA – Naftaplin. Istraživanje i proizvodnja nafte i plina u Hrvatskoj i inozemstvu. Nafta, 59(2008) 5, str. 261–267.

S. Novak Zoroe: Pet desetljeća INA – Industrije nafte d. d. Nafta, 65(2014) 3, str. 194–202.

Iz arhive LZMK-a

INA – Industrija nafte d. d., Hrvatska enciklopedija, sv. 5, 2003., str. 70.