Objavljeno: .
Ažurirano: 29. ožujka 2022.

Rafinerija nafte Sisak, poduzeće za preradbu nafte osnovano 1927. u Sisku.

Razdoblje od osnutka do kraja II. svj. rata

Začetci poduzeća vezani su uz Anglo-jugoslavensko petrolejsko dioničko društvo na čelu s braćom Arturom i Milanom Marić, koje je 1923. u Capragu (danas dio Siska) na ušću Kupe u Savu izgradilo skladište za naftu. Zbog povećanja carina na uvezene gotove industrijske proizvode, društvo je odlučilo izgraditi rafineriju. Iako se prvotno izgradnja planirala na Ćukurici uz Savu, uzvodno od Beograda, strahujući od zagađenja, gradske su vlasti zabranile gradnju te je odlučeno da se rafinerija izgradi u Capragu. Odluka je bila uvjetovana dobrom prometnom povezanošću (Savom je bio moguć jeftin dovoz nafte i odvoz derivata) te obiljem jeftine radne snage.

Gradnja je započela 1926., a godinu kasnije rafinerija je započela s radom. Kao sastavni dio izgrađena je i instalacija u Solinu namjena koje je bila preuzimanje tereta proizvodnje kada se zalede rijeke kojima se dopremala sirovina. Kapacitet je iznosio 60 000 t prerađene nafte na godinu. S približno 150 zaposlenih radnika rafinerija je tada bila najveća i najmodernija u državi (→ Rafinerija nafte Rijeka tada je bila u sastavu Kraljevine Italije). Rafinerija nije prerađivala sirovu naftu, već je služila za redestilaciju i rafiniranje mješavina što su se uvozile pod imenom sirove nafte za koju se plaćala niska uvozna carina. Glavni su pogoni rafinerije bili pogoni za destilaciju sirove nafte, vakuumsku destilaciju, pogonsku snagu, redestilaciju benzina, rafinaciju, etilne mješavine i alkoholne mješavine. Uz središnje preradbene prostore rafineriju su činili skladišni prostor od 45 000 m³, prostorije s crpkama za vodu i paru, laboratorij i mehanička radionica. Proizvodile su se različite vrste benzina, petroleja, plinskog ulja i ulja za podmazivanje. Početkom 1930-ih rafinerija je bila modernizirana, izgrađena su nova postrojenja za rafinaciju petroleja i ulja, a kapacitet je povećan na 96 000 t nafte na godinu. Godine 1940. prvi je put bila prerađena domaća nafta – prvo iz Selnice, potom iz drugih nalazišta.

Uoči početka II. svj. rata rafineriju je preuzela vojska Kraljevine Jugoslavije, uspostavom NDH prešla je pod upravu novih vlasti, a u jesen 1941. preuzeli su je Nijemci. Postavši njemačkim vojnim poduzećem, prerađivala je svu domaću i nešto uvozne nafte koja je služila za opskrbu njemačke vojske i poduzeća važnih za ratnu privredu okupacijskih snaga. U lipnju 1944., nakon što su je bombardirali saveznici, prestala je s radom. Kako je poduzeće bilo važno za opskrbu vojske, Nijemci su započeli obnovu. Pred kraj rata neki pogoni pušteni su u rad s minimalnim kapacitetima.

Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas

Završetkom rata u jesen 1945. rafinerija je bila osposobljena, no preradba nafte ostala je na simboličnim razinama sve do 1949. zbog nedostatka sirovina i minimalnih kapaciteta spremišta. Poduzeće je nacionalizirano 1946., od kada je nastavilo djelovati pod nazivom Jugoslavenski kombinat za naftu i plin – Rafinerija nafte Sisak. Od 1947. djelovalo je pod ingerencijom Generalne direkcije za naftu, a od 1951. kao samostalno poduzeće Rafinerija nafte Sisak. Znatna ulaganja započela su 1952. izgradnjom postrojenja za reformiranje (reforming) koje je modificirano u cijevnu destilaciju. U sljedećih nekoliko godina izgrađeni su i postrojenje za rafinaciju benzina i petroleja, analitički laboratorij te kombinirano postrojenje I, što je označilo prekretnicu u razvoju proizvodnje. Projekt za kombinirano postrojenje I izradilo je poduzeće UNDE iz Dortmunda na osnovi licence i uz suradnju poduzeća Kellogg iz Delawarea u SAD-u, a kapacitet je iznosio 1000 t na dan. To je postrojenje bilo tehnološki moderno koncipirano i predstavljalo je vrhunski domet u tadašnjoj tehnologiji preradbe nafte. U njemu se počeo proizvoditi motorni benzin od 93 oktana Super plavi 93.

Pogled na postrojenje

Nova faza u razvoju rafinerije, u kojoj je prevladavala preradba domaće nafte, započela je potkraj 1950-ih otkrićem većih nalazišta nafte u moslavačko-posavskom bazenu. Godine 1956. prvi je put prerađeno više domaće nafte nego uvozne. Otkriće nafte u Stružecu 1959 (tada najveće nalazište nafte u državi) potaknulo je izgradnju prvoga naftovoda u Jugoslaviji na trasi Stružec–Sisak 1960. Preorijentacija na domaću naftu zbog drugačije kvalitete sirovine dovela je do mijenjanja tehnološkoga procesa te do rekonstrukcije određenih pogona. Kombinirano postrojenje II pušteno je u rad 1964. Njegovim dovršenjem rafinerija je prva u Jugoslaviji mogla preraditi više od milijun tona nafte na godinu te je prva počela proizvoditi superbenzin od 98 oktana. Tada je zapošljavala oko 1660 radnika. Do 1972. izgrađeno je kombinirano postrojenje IV, koje je iz ostataka atmosferske destilacije proizvodilo petrolejski koks i kombinirano postrojenje V, koje je bilo više od tri puta većega kapaciteta od kombiniranoga postrojenja II, odnosno 3,4 milijuna tona prerađene nafte na godinu. Povećanjem kapaciteta je ponovno počela preradba uvozne nafte, koja se od 70 000 t povećala na 700 000 t (1976). Prerađivala se uglavnom nafta iz Iraka i znatno manje iz SSSR-a. Poduzeće se 1964. zajedno s Rafinerijom nafte Rijeka i Naftaplinom iz Zagreba udružilo u Kombinat za naftu i plin koji je već iste godine nastavio djelovati pod nazivom → INA – Industrija nafte.

Postrojenja INA – Rafinerije nafte Sisak

Do 1980. nastavljena je intenzivna izgradnja uz znatno povećanje primarnih i sekundarnih kapaciteta preradbe nafte. Uređaj za mehaničku, kemijsku i biološku obradbu rafinerijskih procesnih i oborinskih voda pušten je u rad 1974., a godinu kasnije i peć za spaljivanje biološkoga mulja, što su bili prvi pogoni takve vrste u Jugoslaviji. Kombinirano postrojenje VI s kapacitetom dva puta većim od kombiniranoga postrojenja V, vakuumskom destilacijom i postrojenjem za katalitičko krekiranje u fluidiziranom sloju (FCC) te za puhanje bitumena pušteno je u rad 1979. Sisačka rafinerija povećala je preradbeni kapacitet na 6,7 milijuna tona te postala najveći kontinentalni pogon za preradbu nafte u Jugoslaviji. Tijekom 1980-ih pušten je u rad aromatski kompleks, koji je rafineriju svrstao u red proizvođača baznih petrokemikalija. Poduzeće je tada zapošljavalo više od 3000 radnika, a proizvodnja se izvodila u primarnim i sekundarnim jedinicama kombiniranih postrojenja.

Dio postrojenja INA – Rafinerije nafte Sisak

Izbijanjem Domovinskoga rata rafinerija je pretrpjela znatne gubitke. Početkom 2000-ih dovršena su i puštena u rad postrojenja za uklanjanje sumpora, obradbu vodikom plinskog ulja te za izomerizaciju. Glavni rafinerijski proizvodi obuhvaćaju Euro V kvalitetu benzina i dizela, mlazno gorivo, primarni benzin, benzen koncentrat, loživo ulje za grijanje, nekoliko gradacija loživih ulja, sumpor, bitumen te zeleni naftni koks. Posljednjih nekoliko godina rafinerija bilježi slabije poslovne rezultate što je dovelo do otpuštanja dijela radnika te do gašenja proizvodnje. Osim u svrhu logističkoga središta, plan INA-e je sisačku rafineriju organizirati za proizvodnju bitumena, maziva i biokomponenti.


Ostali podatci
Što pročitati?

M. Kolar-Dimitrijević, Z. Čepo: INA – Rafinerija nafte Sisak. Sisak, 1977.

B. Pastuović: INA – Rafinerija nafte Sisak jučer, danas, sutra. Glasnik diplomiranih inženjera i prijatelja kemijsko tehnološkog studija u Zagrebu, (1996) 14, str. 2–3.

J. Žgaljić: Pet stoljeća hrvatske nafte. Rijeka, 2003.

S. Novak Zoroe: Pet desetljeća INA – industrija nafte d. d. Nafta, 65(2014) 3, str. 194–202.

Rafinerija nafte Sisak
Dio postrojenja INA – Rafinerije nafte Sisak


Kategorije i područja