Rafinerija nafte Rijeka, poduzeće za preradbu nafte osnovano 1882; treća po starosti djelatna rafinerija u Europi.
Začetci
Nastanak poduzeća vezan je uz potrebu mađarskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije za naftnim derivatima. Rijeka je odabrana zbog svog geografskog položaja kao najpovoljnija točka izlaska mađarskoga gospodarstva na more. U Budimpešti je 1882. osnovano dioničko društvo Rafinerija mineralnog ulja koje je iste godine kupilo zemljište na riječkom izvangradskom području Ponsal (danas Mlaka). Idejni arhitektonski nacrt izradio je riječki inženjer → Mate Glavan (sv. 3), a gradnja je započela 1883. Iste godine stigao je prvi teret nafte dopremljen iz Philadelphije, preradbom koje je Rafinerija službeno počela s radom te postala prvi europski pogon za preradbu nafte na industrijski način. Zapošljavala je oko 300 radnika, a prvi proizvod bio je rasvjetni petrolej.
Ubrzo potom počele su se proizvoditi različite vrste benzina, kao i parafini, maziva ulja, bitumen, koks, plinsko ulje i fosfati. Površina kompleksa Rafinerije iznosila je 73 440 m². U krugu pogona nalazilo se 12 vodoravno postavljenih cilindričnih kotlova za primarnu destilaciju te šest kotlova za redestilaciju petroleja i benzina. Rafiniranje rasvjetnoga petroleja odvijalo se u dva agitatora kapaciteta 285 m³. Rafinerija je imala 24 retorte za preradbu ostataka u petrolejski koks. U njezinu sastavu nalazili su se niskotlačni parni kotlovi tipa Cornwall, središnja crpna postaja, strojarska radionica, praonica bačava, otpremna postaja i plinomjer. Rafinerija je mogla pohraniti 11 700 m² nafte.
Godine 1884. izgrađeni su naftna luka i pogon parafina, a 1887. pogon mazivih ulja. Preradbeni kapacitet iznosio je 60 000 t na godinu pa je riječka rafinerija do sredine 1890-ih bila najveći pogon za preradbu nafte u Europi. U svojim početcima podmirivala je trećinu potreba za naftnim proizvodima Austro-Ugarske Monarhije. Nakon 1890. najveći dio nafte stizao je s kaspijsko-crnomorskog područja, a 1892. prvi je put pristigla nafta s hrvatskih naftnih nalazišta (Veliki Poganac). Sredinom 1890-ih otkrivena su velika nalazišta nafte u Galiciji bliža mađarskim i austrijskim potrošačima, pa se otvaranjem velikog broja novih rafinerija u tom dijelu Monarhije smanjio utjecaj riječke rafinerije.
Razdoblje od početka I. svj. rata do kraja II. svj. rata
Izbijanjem I. svj. rata preradbeni kapaciteti bili su još dodatno smanjeni, a 1918. rad je zaustavljen. Nakon rata vlasnikom Rafinerije postalo je nizozemsko poduzeće Nederlandsche Petroleum Maatschappij Photogen, a 1923. talijansko poduzeće Raffineria di Oli Minerali Societa Anonima (Romsa). Talijanskim je preuzimanjem ponovno pokrenuta proizvodnja, nakon što se Rafinerija pet godina bavila preprodajom naftnih derivata. Unutar Kraljevine Italije Rafinerija je postala jednim od ključnih postrojenja u planu izgradnje talijanske naftne industrije. Godine 1926. osnovano je državno naftno poduzeće Azienda generale italiana petroli (Agip) koje je kupilo Romsu i pretvorilo je u svoj proizvodni odjel. S obzirom na danu važnost, Rafinerija je u sljedećem razdoblju bila modernizirana. Rekonstruirano je destilacijsko postrojenje, proširen pogon parafina, izgrađeni su pogoni za vakuumsku destilaciju, kontinuiranu primarnu destilaciju te kreking (tipa Holmes-Mainley) čime je povećana proizvodnja benzina. Kapacitet Rafinerije iznosio je 100 000 t nafte i 20 000 t ostataka na godinu.
Početkom 1930-ih nafta je u teretu riječke luke dosegnula udio od 50%. U drugoj polovici 1930-ih Rafinerija je kupila susjedno zemljište ugašene ljuštionice riže te je ondje 1940. izgrađeno postrojenje za solventnu ekstrakciju i deparafinaciju tipa Edelanu, treće te vrste u Europi. Istodobno je izgrađeno postrojenje za kontakt i dekoloraciju mazivih ulja i bazen za pročišćivanje otpadnih voda, a montirani su i novi parni kotlovi. Novo sjedište smjestilo se u zgradi bivše ljuštionice riže. Kapitulacijom Italije 1943. Rafinerija je došla pod vlast Trećega Reicha, a proizvodnja je bila zaustavljena. Potkraj II. svj. rata poduzeće je, zbog savezničkih bombardiranja i povlačenja nacističkih vojnika, bilo gotovo u potpunosti razrušeno.
Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas
Nakon rata Rijeka je ušla u sastav FNRJ, te su nove jugoslavenske vlasti preuzele vlasništvo nad Rafinerijom koja je od tada nastavila djelovati pod nazivom Rafinerija nafte Rijeka. Proizvodnja je ponovno pokrenuta potkraj 1945. sa simboličnom količinom od 1807 t prerađene nafte. Godine 1948. obnovljena su gotovo sva postrojenja, a proizvodnja je dosegnula prijeratnu razinu.
U sljedećem razdoblju došlo je do ubrzanog rasta i modernizacije Rafinerije. Ponovno je pokrenuta proizvodnja motornih ulja, kojih je Rafinerija tijekom 1950-ih bila jedini proizvođač u Jugoslaviji, unaprijeđena je proizvodnja selektivnih mazivih ulja, otvoreni su pogoni za furfural i deasfaltaciju. Poduzeće je 1953. promijenilo ime u Rafinerija nafte Boris Kidrič Rijeka, u čast slovenskoga političara, učesnika NOB-a. Početkom 1960-ih u Rafineriji se proizvodilo 100% svih maziva u državi, 75% bitumena i 95% parafina. Proizvodni asortiman činilo je 150 proizvoda, a poduzeće je zapošljavalo oko 1100 radnika. Proizvodilo se 600 000 t naftnih derivata na godinu.
Zbog ekspanzije proizvodnje, odlučeno je da se dio pogona preseli na novu lokaciju izvan grada, na urinjski poluotok. Prvi radovi započeli su 1963., a dvije godine kasnije prvi dio urinjskoga pogona kapaciteta 1,5 milijuna tona pušten je u rad. Izgradnja cjelokupnoga pogona izvedena je u tri faze, a trajala je do 1977. Pogon se sastojao od atmosferske destilacije, katalitičkoga reforminga, rekuperacije plinova i postrojenja za rafiniranje benzina, visbreakinga s postrojenjem za desulfurizaciju plinskog ulja, tankerskoga veza za prihvat najvećih brodova, izomerizacije, energane, petrolejske luke u Bakru i drugih manjih dijelova. Godine 1976. montirana je najveća naftna kolona u državi, a riječki preradbeni kapacitet dosegnuo je osam milijuna tona na godinu.
Kao dio procesa integracije sa srodnim poduzećima, Rafinerija se 1964. udružila s → Rafinerijom nafte Sisak i Naftaplinom, poduzećem za istraživanje i proizvodnju nafte i plina, u Kombinat za naftu i plin, koji je već iste godine nastavio djelovati pod nazivom INA – Industrija nafte (→ INA). Tom integracijom stvoreno je najveće jugoslavensko naftno poduzeće. INA i američko poduzeće Dow Chemical sklopili su 1975. ugovor o zajedničkom ulaganju u izgradnju petrokemijskih postrojenja kraj Omišlja na Krku na temelju kojega je nastalo poduzeće Dina – Petrokemija Omišalj. Rafinerija je izgradila važne infrastrukturne objekte, pomažući među ostalim izgradnju Krčkoga mosta.
Vrhunac proizvodnje dosegnut je 1979. kada je u Rafineriji prerađeno 5,58 milijuna tona nafte. Na Urinju je 1981. završena izgradnja FCC (katalitički reforming i kreking) kompleksa, a dvije godine kasnije puštena su u rad postrojenja za namješavanje (engl. blending) plinskih i loživih ulja, kružni rashladni sustav, kontrolni laboratorij, izgrađena je luka za tekući plin te završena druga faza izgradnje pogona za energetiku. Proizvodni se asortiman sastojao od 250 vrsta derivata. Investicijski ciklus zaustavila je gospodarska kriza sredinom 1980-ih te je Rafinerija upala u financijske poteškoće. Unatoč tomu 1985. proizveden je prvi bezolovni benzin u državi.
Izbijanjem Domovinskoga rata Rafinerija je jedina u državi nastavila raditi te je imala ključnu ulogu u opskrbi gorivom Hrvatske vojske i stanovništva. INA je donijela odluku o usmjeravanju Rafinerije prema proizvodnji za europsko tržište. Godine 1991. proizveden je bezolovni benzin od 94 oktana. Stari pogon u Rijeci u cijelosti je plinoficiran 1993., a 2004. ondje je započela proizvodnja polimernog bitumena u suradnji s poduzećima INA i Shell, putem poduzeća Polybit. Godine 1994. obnovljena su urinjska postrojenja za reformiranje (engl. platforming) i smanjenje viskoznosti blagim toplinskim krekiranjem (engl. visbreaking).
Postupna privatizacija INA-e, time i Rafinerije u Rijeci započela je 2003. kada je mađarski MOL otkupio 25% plus jednu dionicu. Preradba u pogonima na lokaciji Mlaka je većinom obustavljena 2008. Proizvodila su se još motorna ulja i industrijska maziva, no 2010. i ta je proizvodnja ugašena, nakon čega se pristupilo djelomičnoj razgradnji pogona. Danas je pogon Mlaka zaštićen kao kulturno-povijesno industrijsko dobro. Na Urinju je proizvodnja nastavljena. Remont Rafinerije pokrenut je 2019. te je izgrađeno novo postrojenje propan propilen spliter u kojem se proizvodi propilen visoke čistoće koji se rabi kao poluproizvod u kemijskoj industriji. Poduzeće zapošljava oko 600 radnika.
D. Klen, M. Kolombo: INA Rafinerija Rijeka 1882–1972. Rijeka, 1972.
V. Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata. Povijest u nastavi, 8(2010) 15, str. 113–128.
Rafinerija mineralnog ulja (1882–1945)
Rafinerija nafte Rijeka (1945–53)
Rafinerija nafte Boris Kidrić Rijeka (1953–64)
Kombinat za proizvodnju i preradu nafte i plina (1964-65)
INA – Industrija nafte (od 1965)
Šolc, Aleksandar