DIOKI d. d., poduzeće za proizvodnju organskih petrokemikalija i polimera sa sjedištem u Zagrebu. Sljednik je Organske kemijske industrije (OKI), osnovane 1959. na inicijativu i prijedlog Kemijske industrijske zajednice. S obzirom na blizinu nalazišta nafte i plina na kojima se proizvodnja temeljila, te proširenje sisačke rafinerije, čime se osiguravala sigurna dobava sirovine, za lokaciju je izabran Žitnjak u Zagrebu. Izgradnja petrokemijskoga kompleksa započela je 1961., a prva proizvodnja pokrenuta je tri godine kasnije. Program poduzeća uključivao je proizvodnju od petrokemikalija do plastičnih materijala. Sva je tehnologija bila američka, a poduzeće su sačinjavali pogoni: Olefini (proizvodnja etilena, propilena i C4+ frakcija pirolitičkom razgradnjom primarnoga benzina), Alkilacija (proizvodnja etilbenzena i kumena katalitičkom alkilacijom benzena), Stiren (proizvodnja stirena /S/ dehidrogenacijom etilbenzena), Fenol/Aceton (proizvodnja oksidacijom kumena do kumen hidroperoksida koji se katalitički pregrađuje do fenola i acetona), Polietilen (proizvodnja polietilena niske gustoće /PE-LD/ peroksidno iniciranim postupkom u autoklavnom reaktoru), te Pjeneći polistiren (PS-E) (peroksidno inicirana suspenzijska polimerizacija stirena). Ukupni kapaciteti poduzeća od 87 000 t petrokemikalija i plastike bili su dosegnuti u drugoj godini proizvodnje.
Zbog nepostojanja preradbenih kapaciteta na području SFRJ, OKI je 1965. započeo izgradnju vlastitih. Do 1967. izgrađena su postrojenja za ekstrudiranje crijevnoga filma i cijevi Zagrebplast te za preradbu pjenećega polistirena Okipor. U sastav OKI-ja do sredine 1970-ih ušla su poduzeća Preplam iz Zagreba (preradba pjenećega polistirena), Dalmacijaplast iz Drniša (konfekcioniranje filma polietilena niske gustoće i izradba galanterije), Ivanićplast iz Ivanić Grada (preradba duromera), Okiroto iz Pregrade (proizvodnja rotacijski kalupljenih proizvoda) i Kosovoplast iz Elez Hana (preradba pjenećega polistirena).
OKI je s američkim poduzećem Dow Chemical Company (DCC) 1973. potpisao ugovor o zajedničkom ulaganju u izgradnju tvornice DOKI za proizvodnju polistirena postupkom toplinski inicirane polimerizacije u masi, kapaciteta 33 000 t na godinu. Proizvodnja je pokrenuta 1978. Kupnjom licence od francuskoga poduzeća Atochem 1980. izgrađena je i nova tvornica za proizvodnju PE-LD postupkom polimerizacije u cijevnome reaktoru, uz kisik kao inicijator, kapaciteta 50 000 t na godinu. Iste godine izvedena je i dogradnja novoga dijela tvornice za proizvodnju PS-E.
OKI je 1976. postao sastavnim dijelom poduzeća → INA (INA-OKI). Na temelju strategije ulaganja u organsku petrokemiju INA i DCC donijeli su 1975. odluku o izgradnji kompleksa DINA Petrokemija s pogonom u Omišlju na Krku i sa sjedištem u Rijeci. Ulagači u kompleks su uz INU i DCC bile Rafinerija nafte Rijeka i Rafinerija nafte Sisak. Zbog različitih okolnosti planirana izgradnja nije dovedena do kraja, već je dovršena tek prva od triju planiranih faza. Potkraj 1980-ih proizvodnja u INA-OKI-ju iznosila je 80 000 t polietilena niske gustoće, 65 000 t polistirena HI, GP i PS-E, 100 000 t petrokemikalija i 30 000 t plastičnih prerađevina.
Razdoblje od uspostave hrvatske neovisnosti
Početkom 1990-ih, zbog gubitka dijela tržišta bivše države, nakon liberalizacije prema inozemnoj konkurenciji, te uz ratna zbivanja poduzeće se našlo u poteškoćama. INA je 1991. postala državno vlasništvo a INA-OKI i DINA Petrokemija postale su zasebne pravne osobe u potpunom vlasništvu INA-e. Procesom restrukturiranja 1993. obustavljena je proizvodnja u starim pogonima izgrađenima 1960-ih te je objedinjena proizvodnja petrokemikalija i polimera. Iz INA-Naftaplina izdvojen je 1995. pogon Etilena te je pripojen INA-OKI-ju. Sljedeće godine integrirani su INA-OKI i DINA Petrokemija u poduzeće INA-Polimeri d. o. o. Tada je INA izdvojila iz svojega sastava organsku petrokemiju te je formirano poduzeće Polimeri d. d. Zbog zahtjeva talijanskoga poduzeća Polimeri Europa, Polimeri d. d. promijenili su 1999. ime u DIOKI d. d. Poduzeće je 2002. zapošljavalo oko 900 djelatnika. Većinski mu je vlasnik 2004. postao DIOKI holding AG sa sjedištem u Švicarskoj. U sljedećih nekoliko godina izgrađena je nova tvornica za proizvodnju pjenećega polistirena, porasla je proizvodnja, te je DIOKI bio jedan od najvećih izvoznika u RH. Nakon što je kontrolu poslovanja nad INA-om 2009. preuzeo mađarski MOL, obje su se rafinerije u sastavu INA-MOL-a orijentirale na proizvodnju goriva, čime je DIOKI bio upućen na druga tržišta za nabavu sirovina. Istodobno je svjetska ekonomska kriza dodatno produbila poteškoće u poslovanju poduzeća, što je dovelo do proglašenja stečaja i prestanka proizvodnje na Žitnjaku 2011., a u Omišlju 2015.
INA-OKI 1959–1989. Trideset godina doprinosa INA-OKI-ja privredi Jugoslavije. Zagreb, 1989.
J. Deželić, Z. Kočiš: DIOKI d. d. 1959. – 2009. 50 godina poslovanja. Polimeri, 30(2009) 1, str. 4–8.
V. Merzel: Pedeset godina petrokemijske proizvodnje plastike u Hrvatskoj, Dioki d. d. 1959.– 2009. U: Polimerni materijali i dodatci polimerima (zbornik radova). Zagreb, 2009., str. 1–11.
OKI (1959–76)
INA-OKI (1976–97)
Polimeri (1997–99)
DIOKI (od 1999)