Janović, Zvonimir (Bogdašići u Boki kotorskoj, 29. X. 1933 – Zagreb, 20. VI. 2024), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za naftnu i petrokemijsku tehnologiju.

Diplomirao je 1953. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je 1969. doktorirao na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Sinteza i polimerizacija optički aktivnih 2- i 1,2-supstituiranih butadiena (mentor → D. Fleš). Na američkim sveučilištima znanstveno se usavršavao 1969–71 (University of Arizona, Illinois State University), te bio gostujući znanstvenik 1981 (University of Massachussets). Radio je u zagrebačkim poduzećima OKI (→ DIOKI) (1963–67), te INA (1967–89), gdje je napredovao od istraživača do pomoćnika direktora za laboratorijska istraživanja. Od 1989. bio je zaposlen na Tehnološkome fakultetu, odn. Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije, gdje je još 1972–73. biran u zvanje znanstvenoga suradnika i docenta, a 1982. redovitoga profesora; umirovljen je 2004. Predavao je kolegije Tehnološki procesi organske kemijske industrije, Tehnologija nafte, Petrokemijski procesi, Petrokemijski monomeri i polimeri, Polimerna kemija, Kopolimerizacije i kopolimeri. Bio je predstojnik Zavoda za naftu i petrokemiju (1989–97) i osnivač Laboratorija za sintezu monomera i polimera. Bavio se istraživanjem tehnologijskih procesa naftne i petrokemijske proizvodnje, posebice dobivanja, strukture i preinake svojstava polimernih materijala. Autor je više patenata te knjiga Polimerizacije i polimeri (1997) i Naftni i petrokemijski procesi i proizvodi (2005). Bio je predsjednik Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa (1993–95). Član je HATZ-a od 1993. te dobitnik nagrade za životno djelo Moć znanja 2006.