građevna regulativa, skup zakona i podzakonskih akata koji uređuju proces gradnje i održavanja građevine, te njezino uklanjanje; planiranje, uređenje i gospodarenje prostorom; obvezne odnose među sudionicima procesa gradnje; certifikaciju odgovornih sudionika i korištenih građevnih proizvoda, kojih posljedice utječu na javni red. U građevnu regulativu u širem smislu ulaze zakoni i podzakonski akti koji uređuju druga zakonodavna polja (ekonomija, obvezni odnosi, školstvo, itd.), kojih se pojedinačne odredbe ili skupine odredbi odnose na graditeljstvo.

Postanak i razvoj građevne regulative uvjetovan je povećanjem građevinske djelatnosti u određenom razdoblju na području gdje je vladala slobodna razmjena dobara, za razliku od vladavina gdje zakoni nisu bili potrebni ili zajednica gdje je postojalo usmeno običajno pravo. Prvi građevni propisi nalaze se u Hamurabijevu zakoniku u Babilonu u XVIII. st. pr. Kr.

Početci i razvoj u Hrvatskoj do sredine XIX. st.

Ilirski stanovnici današnje Hrvatske gradili su bez građevnih propisa. Osnivanje rimskih gradova i tipologiju izgradnje regulirali su principi centurijacije (antičke tehnike katastarske premjere poljoprivrednog zemljišta na pravilne čestice), odn. gradnje kamenom i drvom. Pod utjecajem Justinijanova zakonodavstva Corpus Iuris Civilis razvijena su dva srednjovjekovna sustava municipalnoga građanskog prava: gradske povelje u panonskome dijelu Hrvatske koje su ovjeravali hrvatski, poslije hrvatsko-ugarski kraljevi, odn. gradski statuti u dalmatinskome dijelu Hrvatske, kako pod vlašću Mletačke Republike (Venecija) tako i u samostalnoj Dubrovačkoj Republici. U Dubrovniku je već u XIII. st. bila propisana gradnja lateralnih kanala između nizova zgrada (odrine), a novoosnovani grad Ston dobio je dubrovačke građevne propise. Francuski car Napoleon I. Bonaparte je u Lombardiji propisao uvođenje civilnih stručnjaka (professionali civili), iz čega se nakon Revolucije 1848. razvio austrijski sustav civilnih tehnika (Ziviltechniker), koji vrijedi i danas.

Razdoblje 1850–1918.

Godine 1850. donesen je prvi građevni propis na hrvatskom jeziku, Naredba o prijemu pitomaca građevinske struke i polaganju državnog ispita, kojom je osnovana Hrvatsko-slavonska zemaljska građevna direkcija. Godine 1857. proglašen je dvojezični njemačko-hrvatski Red gradjenja (Bauordnung) za zemaljski glavni grad Zagreb. U austrijskim zemljama donesen je 1860. propis o civilnim tehničarima, koji je do 1863. implementiran u Istri i Dalmaciji, gdje je građevni red proglašen 1874. odn. 1886. Zahvaljujući samostalnosti Hrvatske u unutarnjim poslovima Ugarske, ban Ivan Mažuranić ozakonio je 1877. analogni propis s cijenama usluga preuzetima iz austrijske regulative, kojim se uvodi red u stjecanje tehničkih zvanja i određivanje djelokruga poslova u graditeljstvu. Godine 1878. osnovan je → Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu, koji je počeo raditi kao neformalna komora ovlaštenih inženjera, arhitekata i geometara. Godine 1882. ustrojena je Obrtna škola (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, sv. 2) u Zagrebu, 1884. u Hrvatskoj je preuzet ugarski Obrtni zakon, a 1889. donesena Regulatorna osnova grada Zagreba. U razdoblju 1899–1900. bila su donesena četiri građevna reda: za Plitvička jezera, za gradove Varaždin, Osijek i Zemun, za ostale gradove, te za ladanje (sela i mjesta). Godine 1911. postrožen je propis o civilnim tehničarima, kojim su uvedeni ovlašteni strojarski i elektro-inženjeri, odnosno strogi ispit za ovlaštenje (rigoroz; provodio se do 1925). Iste godine donesen je propis o betonskim i armirano-betonskim konstrukcijama, prema suvremenim austrijskim i njemačkim propisima, kao i naredba o ispitivanju parnih kotlova. Propis o ustrojstvu Tehničke visoke škole Zagreb s odjelima i tečajevima (Arhitektonski, Građevno-inženjerski, Kulturno-inženjerski, Kemičko-inženjerski, Strojarsko-inženjerski, Elektro-inženjerski, Brodograđevno-inženjerski, Brodostrojarsko-inženjerski odjel i Geodetski tečaj) te s pravom provođenja doktorskih ispita donesen je 10. prosinca 1918.

















Razdoblje 1919–1945.

U Beogradu je 1919. osnovano Ministarstvo građevina Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je sadržavalo osam regionalnih direkcija, od kojih su neke bile nasljednice direkcija austrijskih i ugarskih pokrajina. Ispit za ovlaštenje polagao se u Beogradu od 1925. do 1939. Pravila za provođenje arhitektonskih natječaja donesena su 1921., bez djelatnih sankcija za prekršitelje. Društva inženjera i arhitekata ujedinjena su 1919. u Jugoslavensko udruženje sa sjedištem u Zagrebu, koje je nastavilo obavljati upravne poslove ovlaštenih inženjera. Uredbama iz 1924. su privremeno regulirani prava i obveze ovlaštenih inženjera, te osnovane inženjerske komore pod patronatom regionalnih direkcija. Građevinski zakon donesen 1931. propisao je cijeli proces građenja, od urbanističkog planiranja i regulacije, preko urbane komasacije, kontrole građevnih proizvoda i uvođenja normizacije (JN – jugoslovenske norme) do postupanja s prirodnim i kulturnim dobrima. Njemački propisi za armirani beton preneseni su 1932., a 1935. propisani su prevedeni Švicarski propisi za armirani beton, koji su vrijedili do 1946 (u specijalnim slučajevima sve do 1971). Godine 1932. donesen je Zakon o radnjama, koji je među ostalim detaljnije propisao kompetencije građevinskih tehničara (majstora graditelja, zidara, tesara itd.). Između 1933. i 1937. donesen je velik broj normi, osobito za čelične konstrukcije, za izvođenje radova od armiranog betona i dr. Godine 1937. prihvaćen je Zakon o ovlašćenim inžinjerima i arhitektima, koji je moderno regulirao odnose između projektanata i izvođača. Početkom 1940. Banovina Hrvatska je osnivanjem Odjela za tehničke radove preuzela potpunu suverenost u polju graditeljstva. Ispiti za ovlaštenje (rigoroz) vraćeni su u Zagreb, inženjerske su se komore osamostaljivale, a početkom 1941. osnovan je Odbor za normizaciju, koji se bavio uvođenjem građevnih normi. Nezavisna Država Hrvatska proglašena 1941. u potpunosti je preuzela građevnu regulativu Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske. Građevinsko je gospodarstvo militarizirano, a građenje privatnih građevina strogo ograničeno. Rad na normizaciji građenja nastavljen je (HN – hrvatske norme) prevođenjem i preradbom njemačkih industrijskih normi DIN.









Razdoblje 1945–1991.

Potkraj II. svj. rata i formiranjem zajedničke jugoslavenske vlade 1944. s resorom Ministarstva građevina građevna je regulativa ponovno centralizirana. Postojeća je građevna regulativa ukinuta 1946., ali je do donošenja nove privremeno ostavljena na snazi. U razdoblju 1947–64. donosili su se Privremeni tehnički propisi za pojedina područja koja su morala biti hitno regulirana, posljednji za gradnju u seizmičkim područjima. Inženjerske komore ukinute su 1946. i zamijenjene Društvima inženjera i tehničara, koja su provodila stručne ispite za odgovorne projektante. Nakon ukidanja jugoslavenskog Ministarstva građevina 1950., Hrvatska je samostalno donosila sukcesivne zakone o izgradnji objekata, zakone o građevinskoj inspekciji, odn. zakone o prostornom planiranju. Tehničku regulativu donosio je jugoslavenski Savezni sekretarijat za trgovinu i industriju, odn. sukcesivna tijela. Sredinom 1960-ih doneseni su propisi o čeličnim konstrukcijama, potkraj 1960-ih propisi o toplinskoj i zvučnoj zaštiti, standardi o stanovanju, te propisi o atomskim skloništima. Pravilnik za beton i armirani beton donesen je 1971 (noveliran 1987), a 1983. Pravilnik za izgradnju u seizmičkim područjima.









Od hrvatskog osamostaljenja

Nakon raskida veza s jugoslavenskom državom, Republika Hrvatska preuzela je postojeću tehničku regulativu, koja je nazvana Priznati tehnički propisi i sukcesivno je novelirana sve do pristupanja Europskoj uniji 2013., kada su preuzeti EUROCODE propisi o projektiranju nosivih konstrukcija, s pripadajućim hrvatskim dodatcima o utjecaju vjetra, potresa i drugih lokalnih čimbenika. Zajednički zakon o gradnji i prostornom uređenju, poslije posebni zakoni o gradnji, odnosno prostornom uređenju donosili su se i novelirali sukcesivno do 2013. Sustav inženjerskih komora obnovljen je 1998. osnivanjem Hrvatske komore arhitekata i inženjera u građevinarstvu, koja je ukinuta 2010., kada su strukovni razredi postali zasebne komore inženjera odnosno arhitekata (→ Hrvatska komora arhitekata; → Hrvatska komora inženjera građevinarstva).

Osnovni zakon koji danas uređuje proces gradnje u RH jest Zakon o gradnji (posljednja novelacija 2019), dok postupanje građevinske inspekcije regulira Zakon o Državnom inspektoratu (posljednja novelacija 2023), a obnovu zgrada Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije, Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačke županije i Karlovačke županije (donesen 2023). Proizvodnju, trgovinu, certificiranje i promet građevnih proizvoda uređuje Zakon o građevnim proizvodima (posljednja novelacija 2023), odn. Uredba EU 305/2011 o utvrđivanju usklađenih uvjeta za stavljanje na tržište građevnih proizvoda (posljednja novelacija 2019). Zakoni koji uređuju regulirane profesije u graditeljstvu jesu Zakon o komori arhitekata i komorama inženjera u graditeljstvu i prostornom uređenju (posljednja novelacija 2019) i Zakon o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija (posljednja novelacija 2023). Zakoni kojima se regulira prostorno uređenje jesu Zakon o prostornom uređenju (posljednja novelacija 2023), Zakon o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje (posljednja novelacija 2019), Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina (donesen 2015), Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (posljednja novelacija 2020) te Zakon o državnoj izmjeri i katastru nekretnina (posljednja novelacija 2022). U građevnu regulativu u širem smislu danas spadaju zakoni o autorskim pravima, komunalnom gospodarstvu, normizaciji, akreditaciji i mjeriteljstvu, energetskoj učinkovitosti, zaštiti okoliša, prirode i kulturnih dobara, zaštiti na radu, zaštiti od buke, zaštiti od požara, stanovanju, turizmu, kulturi, obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi, obrani, prometu, moru, energetici i trgovini.