Marković, Josip (Sisak, 16. II. 1874 – Pariz, 31. I. 1969), arhitekt, jedan od predvodnika hrvatske protomoderne u arhitekturi na početku XX. st.

Srednju Graditeljsku školu u okviru Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu završio je 1896., a diplomirao je 1900. na École des beaux arts u Parizu (ENSBA). Od 1901. do 1905. kao samostalni građevinski poduzetnik djelovao je u Zagrebu i Parizu. Godine 1905. otišao je u Sjevernu Ameriku, potom u Južnu, a 1909. nastanio se u Buenos Airesu. Napustivši graditeljske poslove, od 1926. je u Parizu vodio turistički ured Kraljevine SHS.

U Zagrebu je s → Viktorom Kovačićem surađivao na izvedbama kuća Kornitzer u Gundulićevoj ulici 22 (1902) i na rekonstrukciji i dogradnji kuće Winkler u Preradovićevoj 14 (1903). Najproduktivniju projektantsku djelatnost ostvario je u Buenos Airesu, gdje je izveo mnogobrojne stambene, poslovne i javne građevine: zgradu austrougarskoga veleposlanstva na uglu ulica Esmeralda i Arroyo (nakon 1910., srušena vjerojatno 1920-ih), kino General Belgrano u neorenesansnome stilu u Aveniji Cabalido 2161 (1910), secesijsku palaču brodarskoga poduzeća Mihanović na potezu ulica 25 de Mayo–Tte. Gral. J. D. Perón–Avenija L. N. Alem (1912), nekoliko poslovno-stambenih zgrada i najamnih kuća u središtu grada (Sarmiento 378, 1914., Reconquista 554–556, prije 1918., 25 de Mayo 238–252, 1925), te meteorološki stup, dar austrougarskih doseljenika u povodu 100. obljetnice argentinske neovisnosti, danas u botaničkome vrtu (1910). Njegovo je najznačajnije ostvarenje turistički kompleks El Real de San Carlos u Coloniji del Sacramento u Urugvaju (1912), koji se sastojao od hotela, sportskih dvorana i terena te arene za borbu s bikovima, oblikovane elementima stila mudéjar. Za školovanja u Parizu prijateljevao je s Antunom Gustavom Matošem i Stjepanom Radićem, pisao članke, prve kritičko-teoretske tekstove o modernoj arhitekturi u nas (Trgovački i obrtni svijet, 1897) te iscrpne osvrte na pariški Salon i Svjetsku izložbu (Nada, 1898., 1900), na kojoj je i sam sudjelovao surađujući s Karlom Panekom na bosanskohercegovačkom paviljonu. Za projekt austrougarskoga veleposlanstva u Buenos Airesu car Franjo Josip I. dodijelio mu je orden viteza (1912).