Podrecca, Boris (Beograd, 30. I. 1940), arhitekt, jedan od začetnika europskoga dekonstruktivizma te poetike različitosti u arhitekturi.

Austrijskoga je državljanstva, slovensko-hercegovačkoga podrijetla. Nakon prvotnoga školovanja u Trstu, otišao je u Beč gdje je 1968. diplomirao arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti, te 1981. osnovao vlastiti arhitektonski studio. Od 1975. do 1979. bio je asistent na Tehničkom sveučilištu u Münchenu, a poslije gostujući profesor u Beču, Zagrebu, Trstu, Ljubljani, Mariboru, Lausanni, Parizu, Veneciji, Philadelphiji, Londonu i Cambridgeu (Boston). Od 1988. do 2005. bio je redoviti profesor na Tehničkom sveučilištu te direktor Instituta za arhitektonsko projektiranje i teoriju prostora u Stuttgartu. Voditelj Međunarodnog arhitektonskog seminara u Beču bio je 1990–95.

Autor je mnogobrojnih ostvarenja poslovne, stambene, turističke i druge arhitekture te urbanističkih planova diljem svijeta. U svojim arhitektonskim realizacijama vješto spaja srednjoeuropsku i mediteransku tradiciju sa suvremenim tendencijama. Osobitu je pozornost posvetio preuređenjima i promjenama funkcija postojećih zgrada u prostore s novim namjenama. Među njima ističu se: Institut za neuropsihijatriju u palači Starhemberg (1982), reklamna agencija GGK u vili Vojcsik (1982. i 1986) i Muzej katedrale sv. Stjepana (2017) u Beču, dvorac Štakorovec kraj Dugoga Sela (1998), Međunarodna galerija moderne umjetnosti u palači Ca’ Pesaro (1996–2002) i rezidencija venecijanskoga patrijarha (2000) u Veneciji, te palača Suda u Bassanu (2015). U njegove značajne ostvarene projekte spadaju: trgovački centar Kika u Wiener Neustadtu (1984), vila Schlamminger u Münchenu (1986), hotel i kongresni centar Mons u Ljubljani (2004), stambene zgrade na Giudecci u Veneciji (2004), Medicinski fakultet u Mariboru (2013), Nacionalni muzej porculana Adrien Dubouché u Limogesu (2012), Stadt Centrum u Meranu (2016), crkveno i župno središte Pentecoste u Milanu (2016), hotel Grand Plaza u Ljubljani (2022), a u Beču – zgrada osiguravajućega društva Basler (1990–93), školski kompleks u Dirmhirngasse (1991–95), stambeno naselje Kapellenweg (1993), Milenijski toranj (1999), Biocentar (2008), Austria Campus Business Center (2018), i dr.







U Hrvatskoj je izveo hotele Resort Falkensteiner Punta Skala u Petrčanima (2005), Valamar Lacroma u Dubrovniku (2011) i Hyatt Regency Zadar Maraska (2024), te Centar Cvjetni u Zagrebu (2011); od 2018. u izgradnji je hotel Pinea Valamar Collection Resort u Poreču. Uredio je više od 30 javnih prostora u osam europskih država, posebice trgova, u Piranu (Tartinijev trg, 1989), Splitu (Strossmayerov park, 2004), Idriji (Mestni trg, 2005), Klagenfurtu (Neuer Platz, 2008), Beču (Leipziger Platz 1991–94., Praterstern, 2011), Leobenu, Klagenfurtu, Kremsu, St. Pöltenu, Ottensheimu, Laxenburgu, Mondseeu, Salzburgu, Motti di Livenza, Cormonsu, Veroni, Ravenni, Meranu, Thieneu i dr. Priredio je mnogobrojne izložbe (Jože Plečnik u Centre Pompidou u Parizu, Ljubljani, Beču, New Yorku, Milanu i Veneciji, 1986; Bidermajer i Vormärz, 1987. i Friedrick Kiesler, 1988., u Beču; Ujedinjenje Njemačke u Berlinu, 1990; 100 godina europskoga urbanizma u Rotterdamu, 1997–98; Straussovo doba u Beču, Hong Kongu i Pekingu, 1999; Slovenski paviljon na svjetskoj izložbi u Shanghaiju, 2010).













Od 2005. je professor emeritus Sveučilišta u Stuttgartu. Dopisni je član akademija znanosti i umjetnosti u Sloveniji (od 1987), Srbiji (od 1988) i Hrvatskoj (od 1997). Dobitnik je više nagrada među ostalima »Jože Plečnik« (1982., 1992), Chevalier des Arts et des Lettres u Francuskoj (1986), San Giusto d’Oro u Trstu (1997), Mastro della pietra u Veroni (2005), Vergilius d’Oro u Mantovi (2008), European Prize for Urban Public Space u Barceloni (2012), Zlatni red za zasluge u Sloveniji (2020), te počasnih doktorata sveučilišta u Mariboru i Beogradu (2000) i beogradske akademije likovnih umjetnosti (2008).